Distanca

Autori: Sanja Bojanić and Petar Bojanić
spol: Autori
Datum primitka teksta: 2. listopad, 2020.
Grad: Rijeka & Beograd
Datum objave teksta: 30. siječnja, 2021.
Ključne riječi: distanca, drugi, prosti život, stranac, vrijednost

Kako nastaje „distanca”? Ili – koje je preduvjete potrebno ispuniti u sadašnjem trenutku globalne pandemije ne bi li se krenula stvarati paradigma „o” njoj? Zar upravo ne svjedočimo transformaciji u mišljenju „distance” te njenom normaliziranju a time i normativiziranju? O kojoj distanci uopće i govorimo? Tematiziranje „distance” pojavljuje se neposredno nakon izbijanja i smirivanja prvog vala pandemije COVID-19 virusa, prateći s jednakom pažnjom sanitarne procese te epidemiološke, ali i političke, institucionalne odluke o prinudama i restrikcijama. Prezentne su već i prve studije o učinkovitosti dostatne udaljenosti i prateće polemike. Trenutačno „distancu” mislimo fizički i geografski uz arbitrarnost propisanih jedan i pol ili dva metra udaljenosti. Mislimo je i kao razmak ili prostor „između”. Prostorno je predstavljamo u vidu nukleusa koji se dodiruju i presijecaju, dizajniranih tako da odgovaraju geometrijskim oblicima, sobama i fizičkim objektima kuća te bolničkim odjelima, kao i karantiranim kvartovima, gradovima, regijama i državama, otocima a onda i kontinentima. Iscrtane strelice ili koncentrični krugovi obilježavaju propisane udaljenosti s jedne strane, dok algoritmi umjetne inteligencije s točno unesenim vrijednostima udaljenosti fizičkih tijela kalkuliraju održive modele, predviđajući kratkoročno ili dugoročno znanstvene i socijalne odgovore kako bi spriječili širenje zaraze i umanjili njene negativne posljedice. Time naravno konstruiraju novu stvarnost i projiciraju je u više različitih scenarija, obilježavajući tranziciju k još uvijek nepoznatim oblicima transformiranih odnosa socijalne distance. Namjera je ove odrednice leksikona ukazati na nužan dijalog znanosti „života” i epidemiologije te srodnih joj disciplina s društvenim i humanističkim znanostima u pronalaženju novog „rječnika” distance koji pritom neće narušavati prava proistekla iz demokratskih vrijednosti. Važna napomena jeste da tematiziranje „distance” koje slijedi proistječe iz praćenja sanitarnih procesa i političkih, ali i institucionalnih odluka u vrijeme pandemije tijekom prve polovine 2020., kao i prinuda i restrikcija koje je širenje pandemije uzrokovalo. Distanca se najprije doslovno misli kroz fizički prostor, kroz razmak između, kada se određuju odstupanja, premještanje i postavljanje praznih mjesta u svakom od svjetova koji mogu, ali i ne moraju imati dodirnih točaka. Misli se u vidu koncentričnih krugova koji se ne dodiruju ili pak presijecaju. Koncentrični krugovi obilježavaju propisane udaljenosti dok algoritmi umjetne inteligencije s precizno unesenim vrijednostima kalkuliraju modele primjene. Zato je u sadašnjem trenutku distancu potrebno „mjeriti” koristeći koordinatne sustave i jednadžbe u kojima su općeniti biološki procesi, kao na primjer život, zaraza, infekcija, transmisija – no i imunitet ili autoimunost – među glavnim elementima. Ti elementi naravno pripadaju istom leksikonu uporaba i vizualno bi se mogli predočiti u vidu tezaurusa višedimenzionalnih setova vrijednosti.U drugom koraku, međutim, s obzirom na to da ljudi u svijetu spoznaju svijet, ali i sebe u njemu, distancu je nužno misliti kao epistemološki proces koji:

spaja različite elemente stvarnosti ili iste elemente različitih stvarnosti
gdje ti elementi svojim upadljivim miješanjem postaju neizostavno interaktivni
ne bi li potom pronašli svoj razlog imenovanja i
uzrokovali (ne nužno i kauzalan) lanac događaja koji „distancu”, najprije kao pojavu, a sad i kao novopromišljen koncept, čine neophodnom u bilo kojem obliku budućih tematiziranja novonastalih socijalnih odnosa.

Pritom, prvi korak u određivanju „rječnika” distance nije u testiranju i obradi same riječi, već u pronalaženju upravo istih onih elemenata zbog kojih već pomisao o distanci postaje riječ „distanca”, a potom i sam koncept kojim „distanciranje” postaje operativni vektor.

Napomenimo još da smo u ovu avanturu krenuli i na tragu Michela Foucaulta i njegove sintagme vocabulaire de la distance, koju koristi u tekstu manifestu 1963. godine, komentirajući status „fikcije” u odnosu prema stvarnosti. Autorova namjera bila je iz upotrebe izbrisati sve riječi i kontradikcije koje fikciju održavaju i tako lako „dijalektiziraju”. Foucaultu je bilo stalo do „sučeljavanja ili abolicije subjektivnog i objektivnog, unutrašnjeg i vanjskog, stvarnosti i imaginarnog” te do toga da „leksik mješavine” (lexique du mélange) ¹ supstituira „rječnikom distance” (le vocabulaire de la distance) ne bi li pokazao, a potom i dokazao, da fiktivno već samo po sebi jest udaljenost jezika u odnosu na stvari.

I različite metode u povijesti etnografija, sociologija, antropologija ili socijalne psihologije, primjenjivane kako bi opisivale, mapirale, mjerile i analizirale distancu kao udaljenost i konstruirale modele socijalnog udaljavanja, distanciation sociale i socijalne distance, često su, naročito s pojavom novih tehnika i tehnologija, varirale u stupnju svoje pragmatičnosti. Vrlo rijetko bile su jednoznačne i uvijek su za sobom povlačile uključivanje ekonomskih, političkih i ideoloških premisa srodnih im disciplina. Uvođeni su sve složeniji operacioni pojmovi kako bi se opisivali novoopaženi faktori i da bi se gradile najprije dijagramske, a potom i parametrijske strukture socijalnih odnosa. Ljudski svijet postupno je izgubio svoju jednodimenzionalnost i postao svijet svih živih bića i stvari. Izgubio se prostiji koordinatni sustav te je postao inkluzivan, upravo na isti način na koji s razvojem mikroskopa i teleskopa, prekrajajući razmjer opažaja ljudske odnose čini sve složenijima: sićušni svijet bakterija i stanica postaje blizak, ali i puno udaljeniji u svojoj drugosti. Od prvih istraživanja Roberta Hookea ²i Antonia van Leeuwenhoeka ³ sve do danas, kada smo suočeni s tajnom prirodom covid-19 virusa, ljudi su otvarali nove vidike – na izvjestan način uvijek postavljajući sebe na distancu u odnosu na drugoga, kojeg je trebalo uključiti ili pak isključiti.

Sjetimo se da se za Georga Simmela operativnost distance manifestirala u problematiziranju stranca u tekstu „O strancu”, kada Simmel uvodi pojam prostorne sociologije i time kategorizira distancu ili udaljenost u socijalnome svijetu razlikujući „lutalicu”, i „autsajdera” od „stranca” – kojeg ne treba klasificirati kao potpunog otpadnika. „Stranac” je blizu i daleko, labavo je povezan sa zajednicom, dok je „otpadnik” daleko. ⁴ Simmel ideju „stranca” i koncept socijalne distance povezuje s kategorijom čovječanstva, i što je najvažnije, u razumijevanju transformacije socijalne distance o kojoj je riječ u ovom tekstu, kategorija čovječanstva misli se u trodimenzionalnom euklidskom koordinatnom sustavu. Socijalna distanca definira se kao socijalni sraz između različitih socijalnih grupacija kada postoji napor da se stvori jedna jasna kategorizacija koja razlikuje rasu, etnicitet, rod i druge različitosti, što tijekom 20. stoljeća postaje opće mjesto. Kao što u stvari i „stranac” postaje versatilna figura kojoj se podmeću različiti oblici stereotipa i predrasuda. U jednovalentnosti takvog koordinatnog sustava te budući da nikad nije pripadao grupi, „stranac” je kao nepripadajući uvijek bio čimbenik njene konsolidacije. Socijalno se distanciranje tijekom 19. i 20 stoljeća solidificiralo kao proces u kojem su prihvaćanje i odvajanje, asimilacija i odbijanje, bili u funkciji modeliranja dobro poznatih binarnih opozicija urbano/ruralno, mlado/staro, bijelo/crno/žuto, pojedinac/zajednica. Posljedice su bile dugotrajne i kompleksne jer su se manifestirale i kroz različite sustave vrijednosti kada je riječ o opisivanju socijalnog distanciranja u različitim disciplinama. Ne zaboravimo da je u povijesti emancipacijskih pokreta borba protiv segregacije započela prije svega u aboliciji različitih praksi de iure segregacija, ne bi li potom prerasla u isto tako teške procese iskorjenjivanja de facto segregacije ili praksi socijalnog distanciranja.

U operacionalizaciji borbe protiv binarnosti treba spomenuti i Adolfa Reinacha, koji početkom 20. stoljeća upravo kroz fenomenologiju opozicija identificira postojanje određenih negativnih socijalnih akata (negative soziale Akte).⁵ Reinach prije svega ukazuje na imaginarnu razliku između negativnih socijalnih akata i prostih negativnih akata, uklapajući se u sliku o konstrukciji socijalne distance koja se, dakle, razlikuje u odnosnu na fizičku distancu. Napor kojim Reinach misli konstrukciju socijalne distance i negativnih socijalnih akata danas je obrnuto proporcialan jer podrazumijeva suprotan proces promišljanja.⁶

Što dakle ostaje od socijalnih odnosa i kako se oni oblikuju u situaciji u kojoj distanca, elementarno, odvaja dva tijela koja već nemaju nikakav kontakt. Kako se određuje distanca koja ipak podrazumijeva ili implicira djelomičnu ili pak imaginarnu pripadnost socijalnoj grupi? Što uopće rade dva ili više tijela koja se ne dodiruju i ne približavaju, a potencijalno su u stanju kretati se jedno prema drugom ili jedna prema drugima?

Iako socijalna distanca ukazuje na jasno prisustvo i postojanje drugog – za razliku od Simmela – ovoga puta posrijedi je onaj drugi koji je sličan nama i na određenoj sumjerljivoj i dovoljnoj udaljenosti od nas – čini se da ovakva koncepcija drugoga ima neke neuobičajene karakteristike. Preciznije, drugi nije neko tko nas može odrediti i o kome ovisimo; drugi se nikako ne može asimilirati ili zbog svoje različitosti reducirati na nas same jer govor drugog nije moj govor; s drugim se veoma rijetko na distanci/udaljenosti može raditi zajedno ili obavljati neka zajednička radnja; s drugim se ne može šetati ili jesti zajedno ili rukovati se, kao što drugi ne može biti gost u našoj kući ili domaćin nama u svojoj kući. Sve ove osnovne forme blizine i prisnosti, implementirane i regulirane socijalnom distancom, mogu se dalje još preciznije definirati te rekonstruirati kako bi se u suprotnom smjeru pronašlo značenje „socijalnog” u izrazu „socijalne udaljenosti”. Drugi na distanci jest drugi od kojeg se nužno razlikujemo (jer upravo razlika ili razlikovanje istovremeno proizvodi distancu) te taj „drugi” supstancijalno ipak nije isti kao „ja”, odnosno kao „mi”.

Korak dalje idemo sa sintagmom Pathos der Distanze kako ju je formulirao Nietzsche, u tom se smislu ne razlikujući od inzistiranja Levinasa na postojanju drugosti drugoga ili apsolutno drugoga (drugi je toliko drugi da je zapravo bog ili neprijatelj te zato uopće nije blizu i nije blizak nama, što nas vraća ponovo Simmelu). Nietzscheova formulacija u jednom je trenutku bila zanimljiva jer je opisala napor svojstven određenim epohama kako se „distanca” ili „razlikovanje u odnosu na drugoga” ili na drugo tijelo agresivno proizvodi. Zbog toga je jedna od osnovnih karakteristika socijalne distance njena autoreferencijalna dimenzija ili imperativ. Danas je ona sasvim aktualna jer često čujemo upravo performativ: „Držite se udaljenosti!” ili: „Fais de la distance!”⁷

Još nam je jedna usputna stanica u određivanju distance ovdje jako važna, ona Abyija Warburga. Aby Warburg, referentno mjesto mnogim semiotičarima 20. stoljeća, lamentirajući nad monumental artom i kontrastirajući „buržujski ‘primitivnu’ želju za obuhvaćanjem stvarnosti i zahtjevom za ‘opipljivim’ detaljima i konkretnom umjetnošću koja je puno civiliziranija” u stvari uvodi kritički stav o ukusu koji bi trebalo „vježbati“ prakticirajući distancu, odnosno, udaljavanje. Warburg nostalgično piše: „Nema više nikakve udaljenosti [Es giebt keine Entfernung mehr!]”, dopunjujući svojim receptom tu konstataciju: „Živi i nemoj me povrjeđivati! [Du lebst und thust mir nichts!]”⁸Već je kod neshvaćenog Warburga distanciranje uputa i poželjna forma djelovanja i mišljenja.

Što nam uopće govori taj performativ i nosi li on sada novo značenje, koje će nužno transformirati i naš rječnik distance? Što uopće poručuju slogani „ne prilazi”, „ne dodiruj me” ili „nemam nikakve veze s tobom” (iako znam da postojiš, da si blizu), ali isto tako, „ne želim da me povrijediš ili kontaminiraš”, „ne želim da mi predaš svoju smrtnost” (ne želim da budem smrtan kao ti), „ne želim da mi daješ ono čega se sam trebam osloboditi ili čega se nisi oslobodio” (ono što ti je strano – virus ili koruptibilnost ili smrtnost). Ovakav otpor prema drugom koji zapravo pravi distancu sasvim sigurno daje iluziju da je moguć nekakav prosti odvojeni život (ili goli vlastiti život) ili život koji nije zajednički život ili život u grupi.

Je li zaista riječ o prostom životu (blosse Leben), drugim riječima, o životu koji izgleda kao da prethodi svemu (te stoga i zakonu, odnosno normi). Što uopće jeste blosse Leben? Podsjetimo samo – izraz blosse Leben Walter Benjamin koristi u četiri navrata u Zur Kritik der Gewalt,⁹ dok ga Giorgio Agamben neopravdano pretvara u nuda vita, nachtes Leben in Homo sacer.¹⁰Slična se stvar dogodila i u Nudità, kada koristi nuda corporeità.¹¹Preciznosti radi, a i zbog kasnijih reperkusija i upotreba ove kratke odrednice o distanci u Političkom leksikonu pandemije, dužni smo dopuniti da Benjamin koristi taj izraz kako bi se suprotstavio Kurtu Hilleru i njegovu stanovištu da je postojanje kao takvo daleko važnije od sreće ili naprosto prostog života [Falsch und niedrig ist der Satz, dass Dasein höher als gerechtes Dasein stehe, wenn Dasein nichts als blosses Leben bedeutet soll – und in dieser Bedeutung steht er in der genannten Überlegung].¹²

No krenimo redom jer je za semiotička ograničenja života potrebno krenuti osobito od prvih desetljeća 20. stoljeća: što uopće jeste život? Još preciznije, što je život nečega živog (la vie d’un vivant)?¹³ Canguilhem je na početku svoga predavanja „Nove spoznaje o životu” [„La nouvelle connaissance de la vie”] iz 1966. godine sasvim jasan: „Pod životom razumijevamo particip prezenta ili particip prošli glagola živjeti, živuće i živo.”¹⁴ Pozitivistički i funkcionalno, dovoljno je uvjerljiva i definicija s početka 19. stoljeća: „Život čini skup funkcija koje se opiru smrti.”¹⁵ Variranje ovakve pozicije istaknuo je i Claude Bernard u svom tekstu „Définition de la vie”, objavljenom 1875. godine u La Revue des deux mondes. „Kirurg Pelletan u medicinskoj školi u Parizu podučava da život jeste otpor kojim se organizirana materija suprotstavlja uzrocima koji je nastoje uništiti.”¹⁶ Ovakva definicija inkorporira negaciju u sebi: negacija jeste kraj života, ali jednako tako podrazumijeva koncept organizacije ili pluraliteta funkcija koje život posjeduje ne bi li se suprotstavio svome kraju i prkosio mu. Iz toga proistječe također da je život kompleksan i kompliciran poredak kojim se remeti fikcija „prostoga ili gologa života” (blosse Lebens). Već je 1930. godine Georg Misch koristio sintagmu o pukom ljudskome životu (bloss menschliche Leben).¹⁷ Ideja kojom je život lako odrediti bez pomoći drugih pojmova, da je život dovoljno samo iskusiti, doista je tek puka šala. Heinrich Rickert u svojoj knjizi Die Philosophie des Lebens ovoj fantaziji pripisuje intuitivni vitalizam uz tvrdnju: „Das blosse Leben halte ich für sinnlos”, jer naprosto nema vrijednosti te takav život nije ništa drugo do puko preživljavanje. Čak i Bruno Bauch ponavlja isti argument sedam godina kasnije u knjizi Philosophie des Lebens und Philosophie der Werte. U predgovoru drugom izdanju svoje knjige Rickert dopunjuje: „Smatram puki život besmislenim. Samo filozofiju smislenog života koji jest uvijek viši od prostoga života, smatram vrijednim ciljem kojemu se teži, jer utemeljena na teoriji neživih, ali valjanih vrijednosti koje osiguravaju značenje životu, može obećati da će taj cilj i biti ispunjen.”¹⁸ Na preko stotinjak stranica objašnjavajući da der Philosophie des blossen Lebens nema nikakvu budućnost, Rickert na izvjestan način, kontraintuitivno te suprotno konstruktivnim nastojanjima, vrlo precizno otvara put promišljanju upravo nove dimenzije s kojom se računa ili ne računa na goli ili puki život, i to upravo u izgradnji konstrukta novog koncepta socijalne distance o kojoj je riječ u prvoj polovini dvadesete godine 21. stoljeća.

U toj konfuziji i leksikonu mješavine – sjetimo se ponovo Foucaulta – u kojoj s jedne strane vladaju polivalentna značenja socijalnog distanciranja zasnovanog na funkcionalnoj diferencijaciji različitih socijalnih sustava, dok s druge nailazimo na veoma važnu biološku dimenziju života općenito te posebice i ljudskoga života, potrebno je nadgraditi klasično i standardizirano razumjevanije socijalnog distanciranja. Ne mogu nam više pomoći ni Marx, Polany ili Norbert Elias i Helmuth Plessner, pa čak ni Bourdieu, jer kako je već spomenuto, koordinatni sustavi i faktori koji se analiziraju u mjerenju i prognozama čimbenika distanciranja ne mogu prezentirati složenost suvremenog modela distance. U nastojanju da se obuhvati ta biološka dimenzija života čovjeka (spomenimo da biopolitičke varijacije također nisu zadovoljavajuće), ponovo je potrebno ukazati na nedovoljnost našeg prirodnog jezika, ali i na nepostojanje konceptualnog korpusa koji bi omogućio analizu novog vida socijalne distance.

Zašto sada uopće u opisima, preporukama, zakonima i privremenim mjerama zaštite prednjače ekspertni jezici biologije, epidemiologije, infektologije i srodnih im disciplina? Jesu li te ekspertize uopće ovladale terminološkom vrsnom razlikom (differentia specifica) u kojoj zaraza, kontaminacija, infekcija, transmisija, higijena, ali i imunitet ili autoimunitet, nabrojimo tek neke od ključnih riječi u nizu, neće više izazvati višeznačnost i pometnju u nestručnoj i masovnoj uporabi? Tu uporabu bi u stvari sada bilo dobro vektorizirati jer bi se u praćenju iteracija različitih vrijednosti mogli prepoznati faktori koje će biti moguće predstaviti u višedimenzionalnom koordinatnom sustavu u kojem će koncept distance biti pragmatičan, ali i s nedvosmislenom perfomativnom vrijednošću. Možda čak i nije dovoljna performativnost a da u toj performativnosti ne bude negativnih emocija straha i panike ili animoziteta već da se kroz nju pojavljuju bezrezervne vrijednosti brige. Ne zaboravimo pritom kakav su kulturološki otpor doživljavali svi oni koji su kao liječnici ukazivali na promjene navika i konvencija, jer ne tako davno, sredinom 19. stoljeća, Ignaz Semmelweiss, kojem dugujemo elementarni čin temeljnog pranja ruku, umire s nepunih pedeset godina izoliran u sanatoriju za umobolne, potpuno neshvaćen.

Ponavljamo pitanja s početka teksta: kako je uopće nastala „distanca”? Dolazi li danas do transformacije u mišljenju distance i da li se normaliziranjem, a onda i normativiziranjem socijalne distance najavljuje i promjena temeljne paradigme „o” njoj?

Da bismo pokušali formulirati problem kojim bi se lakše odgovorilo na postavljena pitanja, podsjetimo na jednu nedavnu marketinšku operaciju kojoj je namjera bila lansiranje prodaje jednog modela bespilotnog automobila, a dogodila se u Kaliforniji. Tržište je već pripremljeno, gotovo svi preduvjeti proizvodnje bili su zadovoljeni, no dogodila se i pandemija. Direktorica Steer Tech start-upa, Anuja Sonalker, svoju PR kampanju tako potkrepljuje izjavom da upravo ljudi predstavljaju biološku opasnost, dok su mašine sigurne. Ne udubljujući se u benchmarking analize intencija i motiva, a ni u jezik kojim se potkrepljuju ekonomski trikovi i tržišni obrasci bilo kojeg start-upa, nama je ova gotovo savršena figura hijazme znak za stanku i upozorenje.¹⁹

Ljudi su, dakle, upravo zato sto imaju karakteristike živih bića, opasni za život drugi ljudi. Poput drugih posebno pokretnih živih bića, komaraca, štakora ili nekih manje poznatih glodara, ljudi su biološka opasnost jer predstavljaju vektore opasnosti za tuđi ili za svoj život. Za razliku od svih dosadašnjih preventivnih i higijeničarskih diskursa o epidemijama, zarazama, infekcijama i sličnim pojavama, sada razvoj tehnologija umjetnih inteligencija i drugi procesi automatizacije dopuštaju formiranje etički, emocionalno i ontološki neutralnih modela s kojima će u bliskoj budućnosti biti moguće misliti čovjeka isključivo u vidu bioloških vektora.

Nije riječ samo o plemenitoj Warburgovoj formulaciji: „Živi i nemoj me povrjeđivati!”, koja bi mogla ne samo estetizirati, već i humanizirati formulaciju koju je izgovorila Anuja Sonalker, već bismo rekonstrukcijom „rječnika distance” mogli preciznije odrediti i vrijednosti koje vektorski određuju stupanj zaštite koja istovremeno čovjeka može očuvati čuvajući njegovu humanost, ali i sebičnu potrebu za samoočuvanjem.

Rječnikom epidemiologije, traže se dvije vrijednosti i obje su jednako važne. Prva je R brojka ili R0 i predstavlja „osnovni reproduktivni broj” koji se koristi kako bi mjerio potencijalnu transmisiju bilo koje bolesti. R0 znači broj osoba kojima će zaraženi pojedinac, u prosjeku, prenijeti virus. Na broj R0 utječu osobnosti specifičnih zaraza, odnosno brzina i lakoća kojima se one prenose s osobe na osobu. Naše ponašanje u velikoj mjeri utječe na vrijednost R0 broja. Jako je važno održavati vrijednost R0 ispod 1 jer to znači da se broj zabilježenih slučajeva sužava. Sve što prelazi broj 1 sugerira nove slučajeve i sljedstveno povećanje broja infekcija ili situacije zaraze. No broj R0 nije dovoljan sam po sebi jer ukazuje samo na obim epidemije, njeno širenje ili smanjivanje, ali ne i konkretni obim. R broj u stvari bi trebalo pratiti paralelno s brojem trenutačno inficiranih ljudi, kako se to tumači na mrežnim stranicama vlade Velike Britanije,²⁰ gdje stoji jednadžba „ukoliko je R jednak 1 na 100 000 trenutačno zaraženih ljudi, sasvim je različita situacija nego da je R jednak 1 na 1000 trenutačno zaraženih ljudi”. Kako bi se dopunila slika, potrebno je uvesti u igru i broj K, ili K vrijednost, gdje metrički sustav omogućava bolje sagledavanje varijacija broja R, prije svega u kontekstu ukupnog broja covid-19 slučajeva u Velikoj Britaniji. K također pruža uvid u nijansiraniju sliku o tome kako se zaraza širi, a ne samo o tome da se naprosto prate putovi njene transmisije. Ukoliko R broj predstavlja prosječni broj ljudi koje je jedna osoba zarazila ili će zaraziti, K broj naglašava da neće sve osobe biti na isti način zaražene odnosno bolesne. Ukoliko je broj K manji od 1, to znači da postoje visoke varijacije u širenju modaliteta zaraze. Doktor Adam Kucharski, stručnjak na London School of Hygiene and Tropical Medicine, taj proces objašnjava sljedećim riječima: „Općenito je pravilo da što je broj K manje vrijednosti, više transmisija dovodi od manjeg broja zaraženih osoba. U trenutku kada broj K bude ispod 1, dolazi do potencijalne opasnosti od velike zaraze.”²¹

Evo zašto bi bilo značajno slijediti Warburgove naputke i održavati distancu uz nešto malo razumijevanja racionalizacija znanosti:²² sažmimo da pored broja R, broj K može odrediti kako i kada, u kojem će ritmu biti moguće nastaviti sa životom, obnoviti svakodnevne navike, a da time ne budu ugroženi ni diskriminirani elementarni socijalni odnosi.

Odgovori Otkaži odgovor

Morate biti prijavljeni da biste objavili komentar.