Narodna pamet
Inzistiranje na znanstvenoj činjenici novosti koronavirusa SARS-CoV‑2 pridonijelo je ne samo zatečenosti svijeta posljedicama njegova širenja, pa i zakašnjelosti reakcija Zapada nakon fiksacije na „egzotični” i „anakroni” karakter njegove provenijencije, nego se proteglo i u polje svakovrsnih narativa koji su stanje pandemije, pogotovo proglašenjem globalne karantene, bili skloni shvaćati kao svojevrsno nulto stanje svijeta. Ne samo interpretacije „opće prakse” koje odonda preplavljuju medije i javni prostor, nego i eminentne humanističke uvide ta se novost paradoksalno učvrstila u zaposjednutim epistemološkim položajima. Umjesto očekivane „sinkope” i iscjeljujućeg plutanja u neizvjesnosti i arbitrarnosti znanstvenog znanja, odatle su lansirane slutnje nesagledivih implikacija i dalekosežne projekcije postpandemijskog doba, koje ubrzo ateriraju u kompromisnom i besadržajnom terminu „nove normalnosti”. Ima li onda u svakodnevničkoj evidenciji pandemijske kulture nečeg istinski novog, viška koji je „iznenadio” normalizaciju kulturne promjene kao odliku konzervativnosti znanstvenog, jednako kao i svakodnevnog diskursa? Koji su, drugim riječima, uvjeti otpornosti fenomenologije novog na svodivost u termine kulturne, pa onda i političke repetitivnosti i cirkularnosti. Koji je to okvir „novosti koja ulazi u svijet”1Bhabha, Homi K. The Location of Culture. New York, Routledge, 1994. iz kojeg bi naziralo i lice budućeg globalnog svijeta? Implicitna sklonost normalizacije novosti također je u teleološkoj pozadini humanističkoznanstvenih ustrajavanja na ustanovljavanju strukturalnosistemskih procedura savladavanja i kulturne prerade kontingentnog i konkretnog povijesnog sadržaja, uključujući elemente dramatičnosti i, barem kako se mislilo, radikalne novosti kakve priziva trenutak. Podrazumijevajući takav neki prostor hibridne, svjetovno samoregulirane nadležnosti nad stanjem svijeta ovaj se disciplinarni impuls u složenosti suvremenih postmodernih društava orijentira u međuprostorima materijalnih uvjeta i imenovljivih društveno-kulturnih aktera (globalnog sustava, država, društvenih klasa, tržišta, medija, politike, javnosti), uvijek u potrazi za tim „petim elementom”, tragovima koje ostavlja rad neke transsubjektne, metodološki, statistički, terminološki i na druge načine teško iskazive instancije. Taj se humanistički položaj, podrazumijevajući sve prokazane uvjete pod kojima nastupa u zastupništvu tzv. običnog ili malog čovjeka, uz propisne metaforičko-retoričke osigurače i poslovičnu uporabu navodnika, a kao pandan sintagme „narodno zdravlje” iz ponovno aktualiziranog nasljeđa Andrije Štampara, ovdje usuđuje pojaviti pod nazivom narodna pamet. Jedan od izazova stavljen pred standard umanjivanja socijalne distance unutar položaja istraživačke situacije karakterističan za antropologiju, koji kao imperativ dubinskog razumijevanja, „stavljanja u kožu” kulturnog subjekta, podrazumijeva smanjeni placet i kapacitet vrednujućih procedura – svakako je skliski teren tzv. populističkih inicijativa koje dijele ne samo etimološku, nego djelomično i epistemološku srodnost s popularnom, svakodnevnom, pučkom misli. Profesionalna vokacija podrazumijeva obavezu onog oblika samoregulacije vlastita etikoepistemološkog položaja koji prvenstveno nalaže razumijevanje izvora, motiva, modela i pozicioniranosti svih produkata poteklih iz ovog rezervoara u kojem su se danas u egzistencijalnoj prinudi odjednom našli dijaloški poravnati različiti subjekti – nazovimo – ovlaštenog i laičkog mišljenja. Osim što, u najlošijim ishodima, u ovoj bujici ozbiljno stradava vjerodostojnost profesionalnog, odnosno znanstvenog, filozofskog i općenito intelektualnog diskursa, dojam je da je i poslovična narodna mudrost dijelom skrenula prema iracionalnim prostorima i potencijalno destruktivnim ponašanjima. Tako smo upućeni i na samoregulaciju nelagode antropološke obaveze razumijevanja – položaja kojem je već ustanovljeno obitavanje u romantičarsko-prosvjetiteljskoj kontroverzi: s jedne strane ushićenost nad smislotvornom i samoregulirajućem potencijalu „narodne pameti”, a s druge strane buđenje odgajačkih ili monoregulativnih impulsa koje pretpostavlja prepoznavanje osjetljivog praga uspostavljanja granica takve pameti. Pandemijsko stanje naizgled je ipak uspostavilo izvjesne olakšavajuće kriterije ovog profesionalnog okvira ograničavajući „entitetske” granice slobode jednog u potencijalnom ugrožavanju drugog segmenta„naroda”. No opći korana-narativ sada je na onoj točki diskontinuiteta koja onemogućava sigurnost i ove granice, smještajući argument ugroze tuđih života ne samo u nesagledivost šire kolateralne ugroze života izvan pandemijskih mjera ili upravo zbog njih, nego retrogradno i izričito i u promašenost dosadašnjih oblika regulacije krize, odnosno činjenično-performativnog kontingenta iz kojeg se formiraju upute i mjere zaštite. S obzirom na razinu vrhovne arbitraže s koje dolazi, o tom nam recentno svjedoči potvrda neočekivanog izričaja, iskaz koji je dio službenog izdvojenog mišljenja ustavnog suca Republike Hrvatske A. Abramovića po pitanju ustavnosti i razmjernosti protupandemijskih mjera Nacionalnog stožera. Usprkos većinskoj odluci koja je, uz relativno banalnu iznimku zabrane rada nedjeljom, potvrdila ustavnost i razmjernost odluka, sankcija i preporuka ovog tijela koje se inače javlja u ulozi protagonista ili stožernog agensa tzv. hrvatskog scenarija korona-krize, sudac u izdvojenom mišljenju te neočekivano ezopovsko-mandarinskom jeziku retrospektivno zaključuje o mandatu stožera sljedećim riječima:
…jazavčar ima 10 kg, a grizli medvjed 500 kg, tj. teži je 50 puta. Oba mogu ugristi čovjeka, i sigurno nitko ne želi biti ugrizen. Ali je neobično imati spremne sve mjere za obranu od grizli medvjeda, a onda – kao nužne – tražiti neke hitne nove mjere kad se pojavi jazavčar. Virus SARS-Cov‑2 je, nedvojbeno, opasan virus, ali, srećom, beskrajno manje opasan od nekih drugih virusa za koje već imamo pravila ponašanja. Teško se oteti dojmu da se najprije iz muhe napravilo slona, da bi se potom prodavalo slonovaču. 2D.b. “Što Piše u Izdvojenom Mišljenju Troje Sudaca:’” Dnevnik.hr, 24. rujan 2020, http://dnevnik.hr/vijesti/koronavirus/izdvojeno-misljenje-troje-sudaca-ustavnog-suda-nakon-odluke-da-su-mjere-nacionalnog-stozera-bile-zakonite — 621520.html. pristupljeno: 28. rujan, 2020.
Implikacija ovog ustavnosudbenog iskaza jest upravo da povratno zahvaća u materiju prve faze, upućujući generalnu kritiku inače mjesecima napuštenom modelu lockdowna uz latentno promoviranje inačica tzv. švedskog modela, što je jedan od recentno medijski i društvenomrežno populariziranih stavova, koji se kao ključan za kritiku vladinih protupandemijskih mjera izvukao iz niše tzv. poslovne inteligencije, odnosno ekonomsko-statističkih analiza i modela stručnjaka uglavnom neoliberalne agende. Nepovjerenje u biološkomedicinske znanosti i konkretno epidemiološku struku, uzrokovano detekcijom stvarnog ili nategnutog skretanja u polje dnevnopolitičke pragme, sada se zamjenjuje povjerenjem u „još egzaktniju” struku čija kvantifikativna podloženost treba osigurati odmak od ideoloških impakta, ali nadasve znatno optimističnijim izračunima i prognozama pruža mogućnost potvrde da je od početka ovdje riječ o masovnoj obmani, zastrašivanju i pretjerivanju s nesagledivim posljedicama jednako za narodno zdravlje i narodnu pamet.
Na razini velikog ili barem narativa poluvremena korona-doba svjedoci smo dakle onog što se u naratologiji naziva teleogenetičkim punktom, točkom s koje „ima povratka”, odnosno s koje se može ili mora retrospektivno preobuhvatiti cjelina nekog niza događaja koji odlikuje kontrapunkt zapleta, bilo svrhoviti radikalni preokret ili pak skriveni zaplet (koji se ovdje pokazuje izdašnijom kritičkom pozicijom).U strože metodološkom smislu, ovaj okvir omogućuje i markaciju dinamike koja je „hrvatski scenarij” korona-doba podijelila na dvije izrazito, pa i neočekivano, različite situacije javnog komuniciranja znanja o zarazi te zakonski uređenih odluka o njezinu suzbijanju. Ovdje ćemo se prvoj, karantenskoj fazi koja je završila prije tek nešto više od tri mjeseca morati obraćati gotovo u modusu prizivanja pa i politike sjećanja koje su inače karakteristični za mišljenje povijesnih doba. Naime, slijedom mehanizama zaborava i potiskivanja karakterističnih za napor savladavanja izvanrednih stanja, kao i revizionističkih upisa koji slijede potrebu za samotumačenjem i narativnim obuhvaćanjem radikalnog zaokreta u nekom zapletu, o tom razdoblju možemo govoriti i kao o uspješnom (u smislu komuniciranja i poštivanja zakonitosti situacije), kao o gotovo idiličnom (u prizivanju motiva poput obnove prirode, jednakosti, solidarnosti, povjerenja u stručnost i institucije itd.); kao što danas možemo – pa i govorimo – kao o početnoj sistemskoj grešci, jednako promašenoj procjeni epidemiološkog znanja i postupanja, kao točki koja je otvorila prostor tzv. Fearmongeringu – namjernom izazivanju straha iz centara ideoloških manipulacija, bili oni iz domene lokalnih i lako prokazivih strategija političke pragmatike ili pak nekog iznenada pojačanog impulsa državne represije. Na punktu smo u kojem je mahnito skupljanje i međusobno poništavanje silnica i izvora različito kvalificiranih znanja kulminiralo u kognitivno-emocionalnom pražnjenju prosječnog konzumenta, pojačanom promjenom sistemskih okolnosti koje su od jasnih propisa i sankcija, tzv. fazu popuštanja izručile arbitrarnom prostoru selektivno važećih „preporuka”, gdje se umjesto prepoznavanja prostora relativne slobode dodatno pojačao osjećaj socijalne nepravednosti i privilegiranosti omogućujući apsurde poput onog da masku morate nositi kad uđete u prostor korporacijske samoregulativnosti jednog Konzuma, ali ne morate, barem dok se ne ispita ustavnost ove državne samoregulative, kada uđete u hrvatski parlament. U dobu koje je već do sada obilježeno ekscesnom produkcijom uvida, priloga, komentara, studija i drugog tekstualnog materijala koji će neka mravlja snaga vjerojatno godinama poslije prikupljati i sistematizirati, ali u kojem je i svako novo mišljenje moglo poprimiti značaj spektakularnog demantija s dalekosežnim retrospektivnim i futurističkim implikacijama, naročito je bio izložen kritici, sumnji, a i podsmijehu, proces egzaktnog znanstvenog spoznavanja. Suočen s nepoznanicama novoga oblika patogena, utrkom s vremenom, neočekivanim obratima i mutacijama te nemogućnošću jasnih projekcija, taj je sporohodni, dugotrajno trasirani proces, premalo opskrbljen utjehom i instantnim rješenjima zamijenjen drugim, okretnijim i naizgled mudrijim „diskursima prosvjetiteljstva”, mješovitom robom pogodnom za dnevnu konzumaciju. Pa i kada su pojedini uradci s nedodirljivih intelektualnih pozicija, čak i s eleviranih filozofskih instancija, ozbiljno griješili u procjenama, projekcijama i vrednovanjima trenutka, ustraje potreba za reduciranom teoretizacijom i anegdotalnim poantiranjem, koji su uostalom srodni poslovičnoj narodnoj mudrosti. Kao posljedica inercije dugotrajnog odgajanja javnog mišljenja u nekom obliku kondenzirane i rutinirane društvene kritike, iz koje je od samog početka ograničavanja kretanja u svrhu zaštite medicinskog osoblja i sustava odaslan patetični krik za slobodom, a koja je sada neočekivano podržana populistički propusnim kanalima, često i zloćudnim medijskim modelima prividne slobode govora i komercijalne iznude glasa „malog čovjeka”, ta se intelektualizirana narodna pamet pokazala jačom od mogućnosti relativne sigurnosti dohvatljive upražnjavanjem nekoliko jednostavnih mjera zaštite. Ovdje će nas obaveza razumijevanja koja nas ponekad suočava s gotovo monstruoznim posljedicama sloma samoregulacijskih mehanizama u izričajima „malog čovjeka” s jedne strane izručiti spasonosnom arsenalu analitičkih intervencija. Odavde se ukazuje mogućnost plauzibilnog zaključka da se na planu kulturne prerade odvio transfer svojevrsnog laičkog tabua: nemoć uzrokovana neproničnošću i nekompetencijom pred složenom ekspertnom problematikom kao nužnom pozadinom relativno uspješnog upravljanja pandemijskom krizom kompenzirana je karnevalizacijom njezina konkretnog performativnog ishoda, začudno jednostavnih i često naizgled glupih protuzaraznih mjera, na čijem se propitivanju iscrpila gotovo osvetnička pravda narodske zdravorazumske logike. S druge strane, činjenica da je ovakav transfer iz domene analitičko-sintetičkog laboratorija „narodne misli” u stanju povući za sobom oblike društvenog ponašanja koji predstavljaju i egzaktan javnozdravstveni rizik označava uvjete nužnosti praktičnog djelovanja, onog, istovremeno misaonoteorijskog i performativnog, sistemskog momenta u kojem sjekira pragme prekida proces semioze. S obzirom na trenutne odnose snaga, gdje je odbojnost ideje da nam se propisivanje uvjeta dobrobiti plasira s donedavna prokazanih instancija njezina uskraćivanja, zamijenjena ipak većinskim poštivanjem društvenog ugovora, da se narodna pamet usprkos ometajućim faktorima uspjela probiti do racionalizacije uvjeta narodnog zdravlja, možda je i trenutak nad kojim se moraju zamisliti i antropološkohumanistički analitičari, prepoznajući nužnost štamparovske odlučnosti u intervenciji razumijevanja položaja kulturnog subjekta.
Odgovori
Morate biti prijavljeni da biste objavili komentar.