Ranjivost

Autorica
Datum primitka teksta
14. listopad, 2020.
Grad
Zagreb/Bribir
Datum objave teksta
27. siječanj, 2021.
Ključne riječi
, , , ,

Kako unu­tar „vre­men­skog fan­to­ma”, sin­tag­me posu­đe­ne od Ivane Sajko 1, koji sablas­nim nadvi­ja­njem nad našim živo­ti­ma usi­sa­va vital­nost mogu­ćih izbo­ra, kre­ira­ti pros­tor za pro­miš­lja­nje i/​​ili zauzi­ma­nje kri­tič­ke pozi­ci­je? Nije li tekst o „korona-​​situaciji” tek mini­mal­na ges­ta hra­bros­ti, ozna­ka pozi­ci­je ili ini­ci­ja­ci­je u „novu neiz­vjes­nost”, koja samo pod­v­la­či ono što hiper­re­al­nost i nje­zi­na medij­ska omni­pre­zent­nost sva­kim danom pos­vje­do­ču­je, a to je život bez pred­lo­ška, buduć­nost bez pred­lo­ška i ori­jen­ti­ra? Nije li taj objav­ljiv surad­nič­ki glas, pitam se, tek spo­na uklju­če­nja u (raz)-govor kako bi se makar na tren omo­gu­ćio pri­vid zajed­nič­ke re-​​subjektivacije (jer iskus­tvo gla­sa u dola­rov­skom smis­lu 2 naj­dub­lje poga­đa način na koji smo uop­će subjek­ti), ili se time poku­ša­va­ju odma­gli­ti neke od nata­lo­že­nih zeb­nji? Nije na prvi mah razvidno.

Trenutak obja­ve ovo­ga pri­lo­ga u vre­me­nu sko­ko­vi­tog pove­ća­nja bro­ja zara­že­nih koro­na­vi­ru­som u Hrvatskoj i svi­je­tu iza sebe već posje­du­je kon­kret­nu (dese­to­mje­seč­nu) proš­lost, a zabi­ljež­be o bro­ju umr­lih i zara­že­nih idu uspo­re­do s novim, rigo­roz­nim sce­na­ri­ji­ma pona­ša­nja na mikro- i makro­ra­zi­ni. Globalno je broj umr­lih od  COVIDA-​​19 pre­ma­šio mili­jun i sto tisu­ća, no stručnjaci_​​kinje još  se uvi­jek tru­de shva­ti­ti sto­pu smrt­nos­ti, taj ključ­ni mjer­ni poda­tak kada je posri­je­di pan­de­mi­ja, odnos­no pos­to­tak oso­ba zara­že­nih pato­ge­nom koje umi­ru od pos­lje­di­ca boles­ti i nje­zi­ne implikacije.

Zatečenost svakoga/​​svake od nas novim poda­ci­ma koji se pro­ce­su­ira­ju unu­tar osob­nih kadri­ra­nja rezi­li­jent­nos­ti, u raz­li­či­tim pros­to­ri­ma, počev­ši od pri­vat­nih koji izo­la­ci­je i samo­izo­la­ci­je napu­ču­ju nepre­dvi­di­vim zna­če­nji­ma do onih jav­nih, kon­ta­mi­ni­ra­nih mno­go­broj­nim upu­ta­ma ili zabra­na­ma koje dik­ti­ra­ju obras­ce pona­ša­nja i mjes­ta isključenja/​​uključenja inten­zi­vi­ra­ju­ći nela­go­du, tvo­ri teku­ći pro­vi­zo­rij živ­lje­nja. Svakodnevna mije­na kao poja­či­vač neiz­vjes­nos­ti, muta­ci­ja poda­ta­ka, muti­ra­nje viru­sa, oskud­no ili nikak­vo zna­nje o kore­la­ci­ji genet­skog samo­uni­šte­nja viru­sa i ljud­skog imu­nos­nog sus­ta­va unu­tar popu­la­ci­je – poti­ču inter­ne meha­niz­me ljud­ske pri­jem­či­vos­ti na nepri­je­por­nost auto­ri­te­ta i nje­go­va struč­nog nalo­ga. Naše pre­šut­no pris­ta­ja­nje na pos­luh, odnos­no pos­luš­nost koju je zah­ti­je­va­la „korona-​​situacija”, te odsus­tvo druk­či­jeg gla­sa, onog auto­nom­nog subjek­ta, gra­đan­ke ili gra­đa­ni­na, čini­lo je neko vri­je­me pri­vid kohe­rent­nos­ti nas kao zajed­ni­ce ljud­skih bića, ute­me­ljen na neupit­noj vje­ri u valid­nost stru­ke (op. medi­cin­ske zna­nos­ti), ali i na pred­m­ni­je­va­ju­ćoj onto­lo­škoj kop­či koja kovr­ča ank­si­oz­nost, strah i pani­ku s obe­ća­njem, nadom, mogu­ćim rje­še­njem i/​​ili izbav­lje­njem. Pristanak na dobro­volj­nu zonu sus­pen­zi­je koji se, funk­ci­oni­ra­ju­ći poput natu­ra­li­zi­ra­ne nor­me, dogo­dio odmah pri usta­nov­lje­nju sto­žer­nih ins­ti­tu­ci­ja političko-​​stručne moći, dok se ilu­zi­ja povje­re­nja u hipo­te­tič­ki „čis­to” polje medi­cin­ske struč­nos­ti omo­ta­na u per­for­ma­tiv auto­ri­te­ta s vre­me­nom posve izlizala.

„Korona-​​situacija” nije nas samo gur­nu­la na rub ambi­sa poja­ča­va­ju­ći stra­ho­ve, nesi­gur­nost i tje­sko­bu, već nas je izo­š­tra­va­ju­ći kri­tič­ke leće putem kojih motri­mo i spoz­na­je­mo svi­jet suče­li­la s nizom filo­zof­skih, egzis­ten­ci­jal­nih i etič­kih feno­me­na, dvoj­bi i pita­nja. Ranjivost je nesum­nji­vo jed­no od njih. Pritom se osje­ća­ji tje­les­ne ugro­že­nos­ti, fizič­ke povre­de, emo­ci­onal­ne krh­kos­ti i neiz­vjes­nos­ti na indi­vi­du­al­noj razi­ni ispre­pli­ću s oni­ma na soci­je­tal­noj, pokre­ću­ći raz­li­či­te moda­li­te­te afek­tiv­ne intencionalnosti.

Bivajući u zaklju­ča­nom vre­me­nu počev­ši od veljače/​​ožujka do ruj­na 2020. godi­ne, isku­si­la sam mno­ge od nave­de­nih osje­ća­ja, no ono što me je naj­vi­še dodir­nu­lo i zaoku­pi­lo moju pozor­nost tica­lo se istra­ži­va­nja slo­je­va ljud­ske ranji­vos­ti iza­zva­nih pri­sut­noš­ću koro­na­vi­ru­sa i nje­go­vih odgo­ne­ta­va­ju­ćih uči­na­ka u kore­la­ci­ji s ljud­skim odno­si­ma te unu­tar nji­ho­vih mre­ža. Kako se „akti­vi­ra­ju” ranji­vos­ti, kako se izmje­šta­ju ili poti­sku­ju unu­tar odre­đe­nih situ­aci­ja, što ih pokre­će, kako ih pre­poz­na­je­mo, što sig­na­li­zi­ra­ju, o kojoj pre­obraz­bi ili des­ta­bi­li­za­ci­ji zna­nih ozna­či­te­lja je riječ, što nam pri­tom u motre­nju izmiče?

*

Kako uop­će odre­di­ti ranji­vost? Prije nego­li otvo­rim pita­nje nje­zi­na defi­ni­ra­nja, važ­no pita­nje koje valja pos­ta­vi­ti jest: kak­vo je to kon­tek­s­tu­al­no, soci­je­tal­no i geopo­li­tič­ko vri­je­me unu­tar koje­ga pro­go­va­ra­mo o ranji­vos­ti, ranji­vos­ti ljud­skog bića kao subjek­ta, ranji­vos­ti ljud­ske zajed­ni­ce kao subjek­ta, druš­tva kao subjekta?

Rosa Braidotti, femi­nis­tič­ka teore­ti­čar­ka i filo­zof­ki­nja u tek­s­tu „A Theoretical Framework for the Critical Posthumanities”3 govo­ri o pos­t­hu­ma­nom vre­me­nu, pre­ciz­ni­je o vre­me­nu koje­ga na tra­gu guat­ta­ri­jev­ske teorij­ske matri­ce karak­te­ri­zi­ra antro­po­cen kao „višes­tru­ki pos­t­hu­ma­ni ozna­či­telj koji uklju­ču­je oko­liš­ne, soci­oeko­nom­ske, afek­tiv­ne i psi­ho­lo­ške dimen­zi­je naše eko­lo­gi­je pri­pa­da­nja”4, ali i moć kar­to­gra­fi­ja kao kon­cep­tu­al­nih izda­na­ka neo­ma­te­ri­ja­liz­ma.5 S jed­ne stra­ne, u neo­ma­te­ri­ja­lis­tič­koj real­nos­ti se, pre­ma nje­nim izvi­di­ma, raz­mje­ne raz­li­či­tih akte­ra, uklju­ču­ju­ći ne-​​ljudske [ne-​​humane] akte­re i teh­no­lo­ške medi­je, odvi­ja­ju akceleracijsko-​​ritmički, dok s dru­ge stra­ne tuma­če­nje utje­ca­ja kom­plek­s­nos­ti nosi­vih pro­ce­sa na tvor­bu subjek(a)ta i nji­ho­ve među­ovis­nos­ti zah­ti­je­va druk­či­ji pris­tup ono­mu što jest ljud­sko(st) [„huma­no(st)”] i što jest sadaš­nje(ost). I dok se para­doks ljud­skog [huma­nog] na pojav­noj razi­ni išči­ta­va u simul­ta­no pre­ko­mjer­noj izlo­že­nos­ti i iščez­nu­ću ono­ga što ljud­sko(st) [humano(st)] jest, para­doks ovog poto­njeg tiče se činje­ni­ce da sna­ga sadaš­njeg(osti) nika­da posve ne koin­ci­di­ra s onim što je ovdje i sada. Takva sin­kro­ni­za­ci­ja nika­da nije pot­pu­na jer „u srži neo­ma­te­ri­ja­lis­tič­kog sus­ta­va svi su ljud­ski i ne-​​ljudski enti­te­ti nomad­ski subjek­ti u pro­ce­su, u stal­nom pokre­tu”6, što je ima­nent­no vital­nos­ti samo­ure­đu­ju­ćeg nalo­ga. Referentno mjes­to ana­li­ze Braidotti tako pos­ta­je svi­jet u svim svo­jim otva­ra­ju­ćim, besko­nač­nim, među­ovis­nim, tran­s­na­ci­onal­nim, mul­ti­sek­su­al­nim i tran­s­vr­s­nim tije­ko­vi­ma pos­ta­ja­nja. Valja reći da su nomad­ski subjek­ti, ili „subjek­ti u pos­ta­ja­nju” sin­tag­ma koju Braidotti teorij­ski ela­bo­ri­ra još 1994. u svo­joj knji­zi Nomadic subjec­ts: Embodiment and Sexual Difference in Contemporary Feminist Theory.7Ne samo da je sto­ga teško doku­či­ti kraj ono­ga što je „sada” u sadaš­njem vre­me­nu, već se mi s ovom nevo­ljom suče­lja­va­mo i unu­tar kre­ativ­ne aktu­ali­za­ci­je vir­tu­al­nog, a upra­vo ta „među­igra izme­đu sadaš­njeg kao aktu­al­nog i sadaš­njeg kao vir­tu­al­nog iska­zu­je ritam obli­ko­va­nja subjek­ta”.8

I ako se na zasa­da­ma kri­tič­ke pos­t­hu­ma­nis­tič­ke teori­je za koju se auto­ri­ca zala­že kri­tič­ki pro­go­va­ra o ranji­vom koz­mo­po­li­tiz­mu ili pak aps­trak­t­nom pan­hu­ma­niz­mu koji u svo­joj novoj, konzervativno-​​religioznoj oblat­ni kao odgo­vor na mogu­ći apo­ka­lip­tič­ni sce­na­rij ljud­ske buduć­nos­ti ima: „Mi smo u ovo­me svi zajed­no!”9, valja se pri isko­ra­či­va­nju iz humanističko-​​antropocentrične pozi­ci­je nano­vo zapi­ta­ti: „Tko smo to mi?” Tko smo to mi, čija je uni­ver­zal­na ljud­skost u pos­ljed­njem sto­lje­ću iz više oči­šta (feminističkog/​​post-​​kolonijalnog/​​ekološkog/​​etičkog) razo­bli­če­na? Tko smo to mi, koji dru­ge živu­će vrste po hijerahijsko-​​eksploatatorskoj osi bes­pri­zor­no pod­v­laš­ću­je­mo? Tko smo to mi, koji smo uspr­kos iskus­tve­noj raz­li­kov­nos­ti (socio-​​prostornoj, klas­noj, rod­noj) već više mje­se­ci „uje­di­nje­ni” oko zajed­nič­kog ranji­vog sta­tu­sa? Pristajući pri­tom na raz­vlaš­ći­va­nje i na (samo)nadziranje, na podi­la­že­nje direk­tiv­nim upu­ta­ma držav­nih, poli­tič­kih i/​​ili medicinsko-​​stručnih tije­la, na buku ozvu­če­nog hege­mo­nij­skog diskur­sa hibrid­ne spre­ge stru­ke i poli­ti­ke. Je li u pita­nju tek egzis­ten­ci­jal­ni strah uvje­to­van zajed­nič­kom izvanj­skom, leb­de­ćom pri­jet­njom ili pak temelj­na bes­po­moć­nost koja potra­žu­je nova uni­ver­zal­na skro­vi­šta? Ili?

Puno je tu pita­nja i poje­di­nač­nih zeb­nji. Ipak, posve je jas­no da su radi­kal­ni obli­ci samo­dos­tat­nos­ti posve uzdr­ma­ni; obras­ci shvat­lji­vos­ti redu­ci­ra­ni su na nuž­ne upu­te i skro­vi­te zaštit­ne meha­niz­me dok nas COVID-​​19, taj novi soj viru­sa čije podri­je­tlo nije s pre­ciz­noš­ću utvr­đe­no, muti­ra­ju­ći virus na gra­ni­ci neži­ve pri­ro­de i živog svi­je­ta, u svom pan­de­mij­skom ras­pros­ti­ra­nju grče­vi­to drži na oku­pu. Kako defi­ni­ra­ti ranji­vost, koje se ras­pra­ve pri tome vode te koji su pri­je­po­ri posrijedi?

Premda je riječ o kon­cep­tu koji se opi­re jas­nom defi­ni­ra­nju, ranji­vost je u filo­zof­skom smis­lu (J. E. Hackett10) osnov­ni pre­du­vjet našeg moral­nog iskus­tva s obzi­rom na to da uklju­ču­je pojedinca/​​pojedinku kao živu­će tije­lo i njegovo/​​njezino pozi­ci­oni­ra­nje u odno­su na vri­jed­nos­ti koje ista, nje­mu supri­pad­na afek­tiv­na inten­ci­onal­nost pro­no­si. No ne može se pre­vi­dje­ti činje­ni­ca da naša krh­kost i lom­lji­vost pro­iz­la­ze iz među­ovis­nos­ti (D. Engster11, M. Nussbaum12) i među­do­di­ra naših druš­tve­nih i kul­tur­nih povez­ni­ca, situ­acij­skih i kon­tek­s­tu­al­nih činje­ni­ca i mije­na. Svjestan raz­li­či­tih pros­to­ra naše ranji­vos­ti filo­zof J. Edward Hackett13 govo­ri o tri tipa ranji­vos­ti koji se mogu osmo­tri­ti unu­tar for­ma­ta više­ra­zin­skog sli­je­da: a) tje­les­na, b) ona koja je iza­zva­na inter­per­so­nal­nim odno­si­ma s dru­gi­ma na kul­tur­noj i ins­ti­tu­ci­onal­noj razi­ni te c) nihi­lis­tič­ka, koja se jav­lja na naj­vi­šoj razi­ni duhov­nih osje­ća­ja (bilo reli­gij­skih ili seku­lar­nih) i veza­na je za naj­vi­ši stu­panj pat­nje. Za ovo pro­miš­lja­nje važ­na su prva dva tipa ranji­vos­ti. Dok tje­les­na ranji­vost podu­pi­re ključ­ne osje­ća­je i vri­jed­nos­ti pojedinca/​​pojedinke, ranji­vost dru­ge razi­ne, a koju on ime­nu­je krh­koš­ću, dubo­ko je onto­lo­ška. Zbivajući se u pros­to­ru inter­su­bjek­tiv­nos­ti i među­ovis­nos­ti, u povez­ni­ci s učin­ci­ma soci­jal­nih inte­rak­ci­ja, ona dovo­di i do deper­so­na­li­za­ci­je i nove per­so­na­li­za­ci­je, a razot­kri­va­ju­ći moral­ne sus­ta­ve koje inte­ri­ori­zi­ra­mo pod­lož­na je moral­nim prosudbama.

Ranjivost ima zna­čaj­ne impli­ka­ci­je na nači­ne na koje pro­su­đu­je­mo sebe i dru­ge. Pitam se u kojem se smje­ru to danas zbi­va te je li se iz jed­ne pri­vre­me­ne situ­aci­je pre­šut­ne uza­jam­ne „uti­ša­nos­ti” u pod­tek­s­tu koje se gra­dio mrež­ni pros­tor uza­jam­ne briž­nos­ti, nakon neko­li­ko mje­se­ci ušlo u zonu uzne­mi­re­nog ogla­ša­va­nja, afek­tiv­ne res­pon­ziv­nos­ti, nekon­tro­la­bil­nos­ti, zastranjenja?

**

Unutar situ­aci­je obez­gla­še­nos­ti i neke vrste šoko­vi­tog pri­ta­je­nja pred nevid­lji­vim zajed­nič­kim „nepri­ja­te­ljem”14, prvih se mje­se­ci u svi­je­tu glo­bal­nos­ti poči­nje odi­gra­va­ti nešto pove­zu­ju­će među svi­ma nama. Preciznije, kao da se putem i pre­ko ranji­vih tije­la ili tije­la pri­prav­nih na slič­ni ishod oko mogu­će zara­ze poči­nje stva­ra­ti jedan tip neo­bič­nog korporalno-​​osjetilnog zajed­niš­tva, ili pak pounu­tre­nog „savez­niš­tva u nevo­lji”, pre­poz­na­va­nja oko još nez­na­nog, ali pri­je­te­ćeg iskus­tva. Upravo je to iskus­tvo utje­lov­lje­nja, poje­di­nač­no i kolek­tiv­no, pot­kre­pa sta­vu da se o subjek­tiv­nos­ti ne može mis­li­ti „kao o neče­mu što pos­to­ji u vaku­umu, ne-​​situirano, niti kao o neče­mu što pos­to­ji izo­li­ra­no od tije­la”15 ili pak odvo­je­no od inten­ci­onal­nos­ti koja se, merleau-​​pontyjevski, poima kao spo­sob­nost tije­la da sebe upu­ću­je pre­ma svi­je­tu, da se pove­zu­je, da dje­lu­je.16

Koronavirus nas, u jed­nom novo­us­pos­tav­lja­ju­ćem lim­bu izvanjskosti/​​unutarnjosti vra­ća u sta­tus mate­ri­jal­nos­ti naše­ga tije­la, tog var­lji­vog subjekta-​​objekta, ono­ga bez impli­cit­ne sigur­ne pod­lo­ge, zašti­te ili svi­jes­ti, ali isto­dob­no ključ­nog za samo­odr­ži­vost. Živjeti svo­je tije­lo u for­ma­tu nuž­nog samo­odr­ža­nja i pre­živ­lja­va­nja ne bismo li ga zašti­ti­li od nekog dru­gog, poten­ci­jal­no pri­je­te­ćeg tije­la, uz „voajer­sko” motre­nje i oslu­ški­va­nje o nje­go­voj kon­kret­noj „sud­bi­ni” pri­ve­za­noj za plu­ral­ne tje­les­nos­ti unu­tar tzv. huma­ne zone pomi­ca­nja (živi/​​živući/​​preživjeli/​​još živi/​​neživi), ne samo da je tje­sko­ban, već je i etič­ki nemo­guć zah­tjev. Jer pri­sil­no nauče­na samo­kon­tro­la naših poje­di­nač­nih tije­la na koju smo se u izne­nad­nom nale­tu morali/​​e pri­la­go­di­ti kon­tro­la je u osno­vi ranji­vih i već ranje­nih tije­la, sape­tih u svo­joj povre­di­vos­ti, tije­la koja se u sva­koj (post)traumatskoj situ­aci­ji pre­li­je­va­ju jed­na pre­ko dru­gih, te je uto­li­ko var­lji­va i privremena.

Znači li to da je koro­na­vi­rus zazvao bli­skost među lju­di­ma na posve druk­či­joj (tjelesno-​​osjetilnoj npr.) razi­ni, ili na razi­na­ma neo­vis­no o „soci­jal­noj dis­tan­ci”, toj neprik­lad­noj funk­ci­onal­noj ina­či­ci? A kako druk­či­je pro­tu­ma­či­ti tu „voajer­sku” povez­ni­cu, to kon­ti­nu­ira­no su-​​bivanje ljud­skih bića putem obez­li­če­nih i dehu­ma­ni­zi­ra­nih ori­jen­ta­cij­skih sta­tis­ti­ka o glo­bal­noj „korona-​​situaciji” (Worldometer’s COVID-19 data jedan je od tako­vih pri­mje­ra, op. B. K.), koje sva­ko­ga dana izno­va napi­nju naše afek­te dis­ci­pli­ni­ra­ju­ći naša tje­les­na usi­dre­nja, zatom­lju­ju­ći mobil­nost naših tije­la, kre­ira­ju­ći sve više pros­tor nepod­noš­lji­ve zajed­nič­ke inti­me. Upravo ova sin­tag­ma uka­zu­je na ambi­va­lent­nost tako­ve bli­skos­ti jer nas bez naše volje čini suučes­ni­ci­ma i zato­če­ni­ci­ma ljud­skog gro­tla jed­nog neizvjesno-​​predviđajućeg sce­na­ri­ja, a isto­dob­no pro­ka­zu­je zazor spram tak­ve jav­ne ljud­ske poopćivosti.

Zašto mis­li­mo da se uz služ­be­nu „ide­olo­gi­ju” medi­cin­skog nara­ti­va i sus­ta­va koji ga pot­krep­lju­je valja bes­pri­ziv­no pri­vi­ti? Koja su to mjes­ta nesi­gur­nos­ti koja nas drže veza­ni­ma da pris­ta­je­mo na ovak­vu kolek­tiv­nu tje­les­nost ili na teror bli­skos­ti s dru­gim, tuđim tije­lom, tuđim tije­li­ma? Tjelesno savez­niš­tvo u jav­nom diskur­su tako se pojav­lju­je ne samo kao ozna­či­telj nji­ho­ve (ne)vidljivosti unu­tar suvre­me­ne pan­de­mij­ske apo­ka­lip­se, odnos­no štu­rog regis­tra nji­ho­va tje­les­nog živ­lje­nja i ones­tva­re­nja kroz vek­to­re biome­di­cin­ske moći i nje­zi­nog pak­ta s poli­ti­kom, već se uz nje­ga vežu pro­jek­ci­je neiz­vjes­nog, povre­di­vog i/​​ili ranji­vog živo­ta u budu­ćem, a koje pro­go­va­ra­ju iz subjek­tu nedo­ku­či­vog mjesta.

Ako pre­vi­di­mo uslo­že­ni talog nepojm­lji­ve neiz­vjes­nos­ti budu­ćeg, prvo što se može­mo zapi­ta­ti jest: pos­to­ji li unu­tar ove novo­uko­di­ra­ne intim­nos­ti moguć­nost nekog auto­nom­nog izbo­ra ili subver­zi­je, odnos­no je li unu­tar jav­nog diskur­sa odškri­nut pros­tor za der­ri­di­jan­ski „unu­tar­nji forum”, to jest mjes­to koje uspr­kos vanj­skoj zajed­nič­koj ugro­zi odbi­ja slu­ša­ti, odbi­ja se u nje­mu pre­poz­na­ti? Jesmo li pozvani_​​e da govorimo?

***

Ono što sve više zani­ma teoretičare_​​ke koji_​​e se bave pro­ble­ma­ti­kom ranji­vos­ti od sre­di­ne osam­de­se­tih godi­na naova­mo jest kons­ti­tu­tiv­na ranji­vost i ope­ra­bil­nost ovo­ga poj­ma u druš­tve­nom kon­tek­s­tu, te u kojoj je mje­ri poli­ti­ka ranji­vos­ti važ­na pri adre­si­ra­nju pro­ble­ma onih koji na ovaj ili onaj način žive raz­li­či­te tipo­ve ranji­vos­ti. Tako u član­ku zna­ko­vi­tog nas­lo­va „All of Us Are Vulnerable, But Some Are More Vulnerable than Others: The Political Ambiguity of Vulnerability Studies, an Ambivalent Critique” Alyson Cole17 izno­si tezu da je ranji­vost čes­to jed­na vrsta meta­je­zi­ka kako bi se njo­me kon­cep­tu­ali­zi­ra­la nepra­ved­nost u svi­je­tu te poli­ti­zi­ra­le povre­de koje su njo­me impreg­ni­ra­ne ili koje ona poti­če. Priznavanje kons­ti­tu­tiv­ne ranji­vos­ti nas kao ljud­skih bića od pomo­ći je pri arti­ku­la­ci­ji kon­kret­nih nepra­ved­nos­ti, iako sva­ka poop­ći­vost ranji­vos­ti pre­ma nje­zi­nu sudu zamag­lju­je dis­tink­ci­ju izme­đu spe­ci­fič­nih tipo­va i uzro­ka ranji­vos­ti te izme­đu onih koji su povre­di­vi u odno­su na one koji su povri­je­đe­ni. Stoga neki teoretičari_​​ke odre­đu­ju ranji­vost kao pojam supro­tan vik­ti­mi­za­ci­ji, napo­se neo­li­be­ral­nim odre­đe­nji­ma žrtve i žrtvo­va­nja. No pre­ma nje­zi­nom tuma­če­nju važ­no je uze­ti u obzir ne samo poli­tič­ku ambi­va­lent­nost ranji­vos­ti s obzi­rom na opre­ku izme­đu povre­di­vog u onto­lo­škom zna­če­nju i povri­je­đe­nog po sva­ko­vr­s­noj osi, već raza­bra­ti na koji način poli­ti­ka ranji­vos­ti poma­že da bolje razu­mi­je­mo čija je ranji­vost posri­je­di u kon­kret­nim okol­nos­ti­ma; bilo da se radi o ranji­vos­ti pro­uz­ro­če­noj neo­ko­lo­ni­jal­nim nasi­ljem, novom rasi­ja­li­za­ci­jom, spolnom_​​rodnom opre­si­jom ili tra­umom veza­nom za odre­đe­nu bolest ili zara­zu. Izvjesno je da je zna­če­nje spe­ci­fič­nih ranji­vos­ti, uz živ­lje­no iskus­tvo i kon­tek­s­tu­al­nost, važ­no u arti­ku­la­ci­ji kon­kret­nih nepravdi.

Etički argu­men­ti u pris­tu­pu ranji­vos­ti koji autori_​​ice navo­de unu­tar filo­zof­skih i femi­nis­tič­kih ras­pra­va i biome­di­cin­ske eti­ke za pred­lo­ške koris­te upra­vo netom izne­se­ne pos­tav­ke. Tako, pri­mje­ri­ce, onkraj ras­pra­ve o ranji­voj pri­ro­di pojedinke/​​pojedinca što se u sklo­pu zapad­no­cen­trič­ne eti­ke naj­češ­će pove­zu­je s nalo­gom samo­dos­tat­nos­ti, voljom za moć i/​​ili ide­alom auto­no­mi­je, ključ­no pita­nje koje afir­mi­ra eti­ka ranji­vos­ti jest na teme­lju čega se zas­ni­va moral­na odgo­vor­nost za zašti­tu ranji­vih bića te kako ju usta­no­vi­ti, a koja, uva­ža­va­ju­ći kon­tek­s­tu­al­nost i među­ovis­nost pro­iz­la­zi iz zah­tje­va pra­ved­nos­ti? Adela Cortina i Jesús Conill,18 pozi­va­ju­ći se na sta­vo­ve Williams, Nagel, MacIntyre i Nussbaum kao odgo­vor na to pita­nje u tek­s­tu ”Ethics of Vulnerability” govo­re o eti­ci bri­ge, eti­ci odgo­vor­nos­ti i eti­ci srčanosti.

****

Ovi pris­tu­pi ranji­vos­ti upu­ću­ju na to da se ona može pro­tu­ma­či­ti jedi­no u mno­gos­tru­kos­ti i povez­ni­ci raz­li­či­tih čim­be­ni­ka i aspe­ka­ta (soci­jal­nih, psi­hič­kih, eko­nom­skih, oko­liš­nih, ins­ti­tu­ci­onal­nih, među inim) i u dina­mič­kom kodu s obzi­rom na pre­obraz­be tije­kom vre­me­na i nuž­ne kon­tin­gen­ci­je.19 Iako među znanstvenicima_​​ama ne pos­to­ji suglas­nost oko defi­ni­ra­nja ranji­vos­ti, nju se naj­češ­će pove­zu­je s nekim psi­ho­lo­škim zna­čaj­ka­ma indi­vi­due poput ank­si­oz­nos­ti, stra­ha, uzne­mi­re­nos­ti, krh­kos­ti, bes­po­moć­nos­ti, pasiv­nos­ti, emo­ci­onal­ne ili soci­jal­ne izo­la­ci­je, ovis­nos­ti; ili s raz­li­či­tim situ­aci­ja­ma druš­tve­nih povre­da, nepra­ved­nos­ti i katas­tro­fa (nasi­lje, siro­maš­tvo, kli­mat­ske katas­tro­fe, nera­zvi­je­nost, nesre­će, situ­aci­je oko smr­ti, npr.); kao i s odre­đe­nim druš­tve­nim sku­pi­na­ma; ozna­ča­va­ju­ći ovim kon­cep­tom pri­je sve­ga cije­li spek­tar nega­tiv­nih ili ogra­ni­ča­va­ju­ćih okol­nos­ti ili sta­nja važ­nih za kva­li­te­tan ljud­ski život. Dva mjes­ta pri­tom iza­zi­va­ju pozor­nost i pred­met su kri­tič­kih uvi­da. Prvo, riječ je o kri­ti­ci ime­no­va­nja odre­đe­nih oso­ba, odnos­no odre­đe­nih druš­tve­nih sku­pi­na „ranji­vi­ma”. Pojedini_​​e teoretičari_​​ke s pra­vom upo­zo­ra­va­ju na činje­ni­cu da se inzis­ti­ra­njem na diho­to­mi­ji izme­đu ranji­vih i nera­nji­vih druš­tve­nih sku­pi­na pro­izvo­di vrlo strik­t­na druš­tve­na hije­rar­hi­ja i podje­la (spolna/​​rodna, dob­na, klas­na i sl.), a fik­si­ra­njem druš­tve­nih iden­ti­te­ta na ovaj način one se eti­ke­ti­ra­ju i ste­re­oti­pi­zi­ra­ju, pri čemu se pro­pu­šta zami­je­ti­ti uzrok pro­ble­ma, a isto­dob­no one­mo­gu­ća­va moguć­nost pro­mje­ne. Štoviše, time se poja­ča­va­ju raz­ni pater­na­liz­mi i nad­zo­ri (ins­ti­tu­ci­onal­ni, poli­tič­ki, medicinsko-​​ekspertni, masku­li­ni i sl.) nad sku­pi­na­ma koje su ozna­če­ne „ranji­vi­ma”. Na pri­mje­ru žen­ske ranji­vos­ti, ili ranji­vos­ti žena kao spe­ci­fič­ne rod­ne sku­pi­ne, poka­za­lo se da je taj tip pater­na­li­za­ci­je čes­to tije­kom povi­jes­ti pred­stav­ljao izli­ku, odnos­no institucionalno-​​patrijarhalno pokri­će za odr­ža­va­nje spolnog/​​rodnog, ras­nog i eko­nom­skog nasi­lja pro­tiv žena.20 Drugo, kako jav­no adre­si­ra­ti uraz­li­če­nost s obzi­rom na spe­ci­fič­na iskus­tva ranji­vos­ti, svjesni_​​e činje­ni­ce da su okol­nos­ti ranji­vos­ti neujed­na­če­ne, a pro­živ­lje­na iskus­tva nasi­lja, tra­ume, boles­ti ili opre­si­je, kako isprav­no pri­mje­ću­je Alyson Cole21 pozi­va­ju­ći se na Saru Ahmed, čes­to su u dru­go­me pla­nu unu­tar zapad­nih nara­ti­va te nerav­no­mjer­no i nepra­ved­no raspodijeljena.

Florencia Luna, argen­tin­ska filo­zof­ki­nja koja se bavi bioeti­kom, nagla­ša­va tri pos­tav­ke važ­ne za razu­mi­je­va­nje ranji­vos­ti: prvo, pos­to­je mno­gos­tru­ki fak­to­ri ili izvo­ri ranji­vos­ti; dru­go, oni su dubo­ko pove­za­ni s kon­tek­s­tom; tre­će, ranji­vost nije vlas­niš­tvo odre­đe­nih istra­ži­vač­kih timo­va ili odli­ka odre­đe­nih gru­pa per se, te je u tom smis­lu nepri­mje­re­no koris­ti­ti ovaj ter­min22 kako bi se nji­me ozna­či­le ili ste­re­oti­pi­zi­ra­le odre­đe­ne sub­po­pu­lis­tič­ke sku­pi­ne. Uz to što jed­na oso­ba ili odre­đe­na druš­tve­na gru­pa može isku­si­ti raz­li­či­te vrste ranji­vos­ti, ozbilj­ni pro­blem ovo­ga tipa iden­ti­fi­ka­ci­je („ranjivog_​​e kao ranjivog_​​e”) jest zamr­za­va­nje lju­di u toj pozi­ci­ji bez moguć­nos­ti isko­ra­ka i pos­lje­dič­no, nemo­guć­nost des­ta­bi­li­zi­ra­nja ili pre­obraz­be pos­to­je­ćih druš­tve­nih odno­sa i podje­la. Stoga auto­ri­ca, revi­di­ra­ju­ći neka svo­ja prvot­na sta­ja­li­šta o ranji­vos­ti, revi­di­ra i sam pojam koji je pri­je koris­ti­la za ozna­ča­va­nje ranji­vos­ti. Umjesto „meta­fo­re eti­ke­ti­ra­nja” („metap­hor of labels”23) auto­ri­ca u svom tek­s­tu „Identifying and eva­lu­ating layers of vul­ne­ra­bi­lity – a way forward” uvo­di pojam „ste­pe­nas­ta ranjivost”(„cascade-vulnerabilities”24) kako bi nji­me ne samo ski­nu­la teret iden­ti­tet­ske fik­sa­ci­je, već i nagla­si­la među­dje­lo­va­nje raz­li­či­tih zna­čaj­ki ranji­vos­ti uka­zu­ju­ći isto­dob­no kako ranji­vos­ti u jed­noj stvar­nos­ti ili situ­aci­ji mogu potak­nu­ti ili stvo­ri­ti ranji­vos­ti u dru­goj. Uz raz­li­či­te tipo­ve ranji­vos­ti (eko­nom­sku, emo­ci­onal­nu, kog­ni­tiv­nu, fizič­ku, komu­ni­ka­cij­sku i sl.), ste­pe­nas­ti nivoi na koje auto­ri­ca skre­će pozor­nost mogu pro­uz­ro­či­ti iznim­nu šte­tu jer ima­ju „domino-​​efekt” te mogu iza­zva­ti povre­du na više nivoa. Isto tako, za nju ranji­vost može biti pojm­lje­na jedi­no kao kon­tek­s­tu­al­na, što zna­či da se ranji­vos­ti mogu razu­mje­ti jedi­no istra­žu­ju­ći poje­di­nač­nu oso­bu u kon­tek­s­tu, i odno­si­va25, s obzi­rom na to da razi­ne i zna­čaj­ke ranji­vos­ti pro­iz­la­ze iz inte­rak­ci­je izme­đu indi­vi­du­al­nih zna­čaj­ki i onih nji­ho­va oko­li­ša te među­dje­lo­va­njem stva­ra­ju jed­nu nera­ski­di­vu kontekstualno-​​ovisnu ranjivost.

„Jednu od spoz­na­ja koju povre­da dono­si jest spoz­na­ja o pos­to­ja­nju dru­gih neg­dje drug­dje o koji­ma moj život ovi­si, o pos­to­ja­nju lju­di koje ja ne poz­na­jem i možda nika­da neću upoz­na­ti”26, tim je rije­či­ma filo­zof­ki­nja i femi­nis­t­ki­nja Judith Buler nagla­si­la važ­nost naše među­sob­ne ovis­nos­ti pri tuma­če­nju ranji­vog živo­ta u kon­tek­s­ti­ma suvre­me­nih rat­nih zbi­va­nja. Upravo ta iskon­ska ovis­nost o ano­nim­nim dru­gi­ma koja je pred­lo­žak za tvor­bu onto­lo­ške (kons­ti­tu­tiv­ne) ranji­vos­ti ne samo da nas na tra­gu Levinasovog shva­ća­nja etič­nos­ti27 pri­zi­va mis­li­ti u klju­ču ranji­vog živo­ta dru­go­ga, već upu­ću­je na tuma­če­nje eti­ke odgo­vor­nos­ti glo­bal­ne zajed­ni­ce ljud­skih bića oko rje­še­nja rat­nih suko­ba, kli­mat­skih katas­tro­fa, povre­da i nasi­lja. Levinasova eti­ka ute­me­lje­na je na spoz­na­ji da svat­ko od nas ima temelj­nu etič­ku odgo­vor­nost spram dru­go­ga; odgo­vor­nost je u tom smis­lu radi­kal­na i nekal­ku­la­bil­na. Upravo je ranji­vost dru­go­ga nosi­vi kon­cept nje­go­ve eti­ke odgo­vor­nos­ti te se etič­ki zah­tjev dru­go­ga i otvo­re­nost spram nje­ga jav­lja kao mjes­to prvens­tva, kao ono što odre­đu­je onto­lo­ško pra­vo na pos­to­ja­nje sva­ko­ga od nas, a čijem zah­tje­vu subjekt pod­li­je­že i koji ga obvezuje.

Je li mogu­će sadaš­nje vri­je­me ljud­ske omo­ta­nos­ti „korona-​​zebnjom” raza­bra­ti iz ovo­ga oči­šta, poti­če li ovaj tip ugro­ze onto­lo­šku bli­skost surad­nje i pre­poz­na­va­nja ljud­skih bića, ili nas po raz­nim osi­ma uda­lja­va i cije­pa u ljud­ske čeka­oni­ce neiz­vjes­nih, išče­ku­ju­ćih zapleta?

U napo­ru da arti­ku­li­ra ranji­vost kao mjes­to mogu­ćeg ljud­skog susre­ta, a na tra­gu Levinasovog poima­nja ranji­vos­ti kao zajed­nič­kog naziv­ni­ka oku­pi­vos­ti ljud­skih bića, Butler28 pose­že za dvos­tru­kom opti­kom. S jed­ne stra­ne nuž­na je svi­jest o ranji­vos­ti kao onto­lo­škoj ima­nent­nos­ti svoj­stve­noj ljud­skim bići­ma, s dru­ge pak stra­ne, kad su posri­je­di poli­tič­kim nasi­ljem pro­izve­de­ne višes­tru­ke ranji­vos­ti i nata­lo­že­ni tra­umat­ski nano­si koje one povi­jes­no pro­no­se, valja usta­no­vi­ti raz­li­či­te nor­ma­tiv­ne pro­ce­du­re nji­ho­va priz­na­nja i prepoznavanja.

Siegfried i Florian D. Zepf u svom tek­s­tu „Trauma and tra­uma­tic neuro­sis: Freud’s con­cep­ts revi­si­ted”29 daju druk­či­ji uvid u tuma­če­nje ranji­vos­ti. Pri objaš­nje­nju ranji­ve struk­tu­re psi­hič­kog inte­gri­te­ta lju­di i nje­go­ve gra­nič­nos­ti pod­sje­ća­ju nas na Freudovo pola­zi­šte pre­ma koje­mu se „pojam ‘tra­uma’ odno­si na nasil­ni napad koji šte­ti orga­niz­mu izva­na”,30 pri čemu dola­zi do pro­bi­ja­nja našeg „zaštit­nog oklo­pa” koji dje­lu­je pro­tiv izvanj­skih podra­ža­ja ili pri­jet­nji. Trauma se pojav­lju­je u tre­nut­ku kada je spo­sob­nost ega da zadr­ži svo­ju unu­tar­nju sigur­nost (sigur­ni ego) temelj­no uzdr­ma­na i uzne­mi­re­na vanj­skom pri­jet­njom, a pos­lje­di­ce čega su psi­hič­ki ras­pad popra­ćen razvo­jem tra­umat­ske neuro­ze. Ranjivi ego obu­zet je opas­noš­ću koju ne može pre­dvi­dje­ti, a nje­go­vo krh­ko seb­s­tvo izlo­že­no je mno­gim nadi­ru­ćim izvanj­skim sen­zo­ri­ma (zbilj­skim, medij­skim, vir­tu­al­nim i sl.) koje uslož­nja­va­ju nje­go­ve ranjivosti.

Promišljajući „korona-​​situaciju” nano­vo, navi­re niz novih pita­nja, niz odgo­ne­ta­va­ju­ćih zah­tje­va koji se pred nas pos­tav­lja­ju. Trauma, repe­ti­tiv­ni sce­na­ri­ji iz živ­lje­nih iskus­ta­va, pro­ce­si imu­ni­za­ci­je, odsut­stvo ili odgo­da smis­le­nih rje­še­nja, ljud­ske raz­da­lji­ne i pov­la­če­nja nas­pram zazva­noj ljud­skoj bli­zi­ni. Koji obram­be­ni meha­niz­mi su tu posri­je­di, koje obram­be­ne meha­niz­me posje­du­je­mo? Kako se stva­ra samo­imu­ni­tet? Što je odlu­či­vo? Je li mogu­će da samo­imu­ni­za­ci­ja bude mjes­to rje­še­nja ili se „obra­na pro­tiv zamiš­lje­ne izvanj­ske pri­jet­nje (…) izo­kre­će u obra­nu pro­tiv obra­ne: što jest auto­imu­ni odgo­vor”.31

Kako kre­ira­ti pros­tor samo­za­štit­ne imu­nos­ti pro­tiv sadaš­nje i budu­ćih virus­nih infek­ci­ja, ali i pro­tiv samo­des­truk­tiv­ne auto­imu­ni­za­ci­je? Je li su nam rezi­li­jent­ne teori­je32 pri­tom dos­tat­ne ili se pak u suoča­va­nju s ranji­voš­ću ljud­skih živo­ta u nji­ho­voj fra­gil­noj izlo­že­nos­ti valja vra­ti­ti na zna­ne mre­že onto­lo­ških podu­pi­ra­ča i ljud­skih otisaka?

 

Odgovori