Šišmiš
Proteklih mjeseci kompletan je svijet zapao u globalnu pandemiju covida-19 koja je dovela do razvijanja različitih pretpostavki, neutemeljenih vijesti, postistina i lažnih vijesti. Među takvima prednjačile su vijesti o šišmišu kao krivcu za širenje ovog virusa te posredno kineskoj prehrani kao uzroku svega. Iako još nije dokazana poveznica unutar trokuta šišmiš – virus – čovjek, niti je određen nulti zaraženi (osim u Wuhanu, postoje indicije o ranijim zaraženima u Italiji i SAD‑u), kao ni izvor zaraze (osim šišmiša, ovi se virusi javljaju kod drugih životinja kao što su deve, ljuskavci i ljudi, pa, primjerice, određeni znanstvenici obrću situaciju i pokazuju mogućnost prijenosa s čovjeka na životinju) – bilo je posve „prihvatljivo” demonizirati šišmiša. U ovom kontekstu autori podsjećaju na određene povijesne kontekste predodžbi i doživljaja šišmiša te na sličnosti i razlike unutar pandemije, posebno se osvrćući na hrvatski i globalni kontekst.
Završno, u kontekstu knjige Koliko globalizacije možemo podnijetži? R. Safranskog i u kontekstu demoniziranoga kineskoga šišmiša koji se u doba covida-19 pojavljivao na brojnim internetskim portalima kao zoosimbol digitalnoga folklora o kineskoj juhi, podsjetit ćemo na Nagelov utjecajni članak „Kako je to biti šišmiš” (What is It Like to Be a Bat, 1974), koji pogađa u suštinu problema, a to je pitanje svijesti (qualia). Naime, koliko god istraživali, čak i imajući sve informacije o arhitekturi šišmiševa moždanog sklopa, ne možemo znati kakvo je njegovo iskustvo u doba pandemije.
U konačnici, autori zaključuju kako je priča o šišmišima zapravo izvrstan pokazatelj reprezentacija Drugosti i ojačavanja binarne i hijerarhizirane podjele „mi” i „oni”.
Goran Đurđević: Šišmiš u popularnoj kulturi i mitologiji prije covida
Šišmiši ili netopiri leteći su sisavci latinskog naziva Chiroptera. Fizički opis bio bi: malene dlakave životinje s letnicom, velikih ustiju, snažnih čeljusti te pandžama. Noćne su životinje koje žive u jatima i odmaraju se viseći na krilima te zime provode u hibernaciji. Poznato je preko 1300 vrsta, a generalno se dijele na male i velike netopire, od čega tridesetak vrsta živi u Europi.1 Hrane se plodovima, krvi sisavaca (najčešće goveda) i kukcima (većina vrsta hrani se kukcima)2. „Šišmiši su iznimno važan dio svjetskih ekosustava – bitna su karika u prirodnom obnavljanju tropskih šuma, oprašivanju čitavog niza biljaka koje cvatu noću, kontroliraju brojnost noću aktivnih kukaca, te tako predstavljaju indikator zdravlja okoliša. Jedna su od najviše proganjanih i najmanje proučenih skupina životinja.”3
Šišmiši su bitni aktanti u različitim mitologijama, pri čemu treba izdvojiti kinesku, pacifičku i srednjoameričku mitologiju. U prvospomenutoj, kineskoj mitologiji, šišmiši su još u vrijeme Han dinastije povezivani s dugovječnošću i srećom, što je ostalo u kineskoj tradiciji u kasnijim dinastijama, pa se šišmiši mogu naći na umjetničkim prikazima poput vaza gdje su prikazani zajedno s drugim motivima – biljkama, životinjama i oblacima. Osim znakovne sličnosti između šišmiša i blagoslova, pojedine interpretacije povezuju šišmiše s manje poznatim, gotovo mitološkim svijetom te su njihova iznenadna pojavljivanja kao sreća ili bogatstvo koje se odjednom pojavi.4 Šišmiši imaju pozitivnu ulogu i u pacifičkoj mitologiji gdje su povezani sa samoanskom princezom i kasnijom božicom Leutogi. Kao dio mirovnog sporazuma između dva otoka, ona je došla na Tongu gdje je spasila bebu šišmiša. Ubrzo je princeza optužena da je vještica i stavljena je na oganj, no šišmiši su je spasili izmokrivši se na vatru. Zatim je prebačena na izolirani i nenaseljeni otok, no opet su joj šišmiši pomogli donoseći hranu i praveći joj društvo, što je pomoglo da se nenaseljeni otok naseli i postane životan, da bi Leutogi postala božica šišmiša i plodnosti.5
U srednjoameričkoj, majanskoj mitologiji, šišmiš ima istaknutu ulogu u svijetu mrtvih, što je istaknuto već samim imenom Camazotz što dolazi od kame koja znači smrt i sotz što označava šišmiša. Prema Popol Vuhu, tekstu o mitologiji majanskog naroda Kiche, blizanci i heroji Hunahpu and Xbalanque na svom putovanju u onozemni svijet nailaze na šišmišolika bića u Kući šišmiša pa se skrivaju u šupljoj cijevi svoga oružja, no Hunahpu promoli glavu kako bi vidio je li Sunce izašlo što ga skupo košta i njegova glava postaje lopta u igri, kojom se igraju bogovi i šišmišolika bića Camazotzi.6
U grčko-rimskoj kulturi šišmiši se prikazuju kao dvojake životinje između miševa i ptica ili kao bića koja izbjegavaju svjetlost. Dvojakost šišmiša iznosi se u Platonovoj Republici u prispodobi o muškarcu koji nije muškarac, kamenu koji nije kamen, stablu koje nije stablo i ptici koja nije ptica. Ovo potonje tumači se kao napis o šišmišu.7 Ezop piše basnu o šišmišu i lasici čija se radnja zbiva kad šišmiš pada i ulovi ga lasica koja ga želi pojesti kao pticu, na što šišmiš kaže da je miš i lasica ga pušta. Uskoro se događa slična situacija s drugom lasicom koja ga želi pojesti kao pticu, no šišmiš opet uspješno izbjegava postati obrok navodeći da je šišmiš.8 U drugoj Ezopovoj basni tematizira se šišmiševa dvostrukost između miša i ptice pa šišmiš ne želi sudjelovati u ratu između ptica i zvijeri da bi potom mijenjao strane, a tijekom mirnodopskog stanja biva izbačen i od jednih i od drugih pa se mora skrivati u tmini, djelovati noću i živjeti u špiljama.9 Slično izbjegavanje svjetla prikazano je i u Ovidijevim Preobrazbama i mitu o Minijadama, trima princezama koje su odbile štovati Dioniza, pa su za kaznu poludjele i pretvorene u noćne ptice i šišmiša.10
Negativna slika o šišmišima nastavlja se u kršćanskoj kasnoj antici i srednjovjekovlju kada crkveni pisci poput Euzebija iz Cezareje, sv. Ambrozija iz Milana, i svetog Jeronima opisuju šišmiša u lošem svjetlu što vrhunac doživljava kod Dantea u čijoj je Božanstvenoj komediji Vrag prikazan kao golemi šišmiš s tri lica.11 U srednjovjekovnim bestijarijima šišmiš (lat. Vespertilio) označen je kao ptica bez atributa plemenitosti jer za razliku od ostalih ptica rađa mlade, a ne polaže jaja i ima zube. Navedena bestijarijska objašnjenja, kao i ikonografski zapisi u kojima je označen kao miš s krilima, polaze od zapisa Plinija Starijeg (Naturalis historia, 10, 81) i Izidora Seviljskog (Etymologies, 12, 7:36).12 U kasnijoj popularnoj kulturi šišmiši se počinju povezivati s vampirima, Noći vještica i Batmanom. Reprezentacije šišmiša kao krvopija pojavljuju se sa slavnim romanom Brama Stokera o Drakuli u njegovoj filmskoj verziji Bele Lugosija.13 Istodobno, šišmiši su prikazani kao bića između ovozemaljskog i onozemaljskog svijeta koja prelaze tu granicu tijekom Noći vještica.14 U konačnici, stripovski i filmski junak Bruce Wayne poznatiji kao Batman odabire šišmiša za svoj zaštitni znak ponukan vlastitom dječjom traumom kada pada među šišmiše, što je istaknuto u filmu Batman: Početak Christophera Nolana iz 2005. Koristeći ikonografiju šišmiša, odabir pećine i djelovanje noću, Wayne u vidu junaka Batmana kroz šišmiša dodatno pokušava utjerati strah zlikovcima.
Naposljetku, mitološke i popularnokulturne reprezentacije šišmiša mogu se svesti na nekoliko zajedničkih parametara: a) noć i izbjegavanje svjetlosti i sunca, b) strah, nelagodu i kaznu u europskim i srednjoameričkim prikazima, c) sreću, dugovječnost i pomoć u kineskim i pacifičkim pričama i predajama, d) dvojakost samih bića – između miša i ptica.
Čini se da raznolikost u pristupu šišmišima na osi onoga što nazivamo Istok – Zapad može biti objašnjena idejom suvremenog kineskog filozofa Ji Xianlina o raznolikostima mišljenja, pri čemu bi istočnjačko bilo sintetičko, što znači integrirajuće, uključujuće za prirodu i sve stvari (temeljeno na konfucijanističkim i taoističkim percepcijama svijeta), dok je zapadno mišljenje analitičko što znači razdvojbeno, nasilno i agresivno prema prirodi.15 Primjenjujući ova razmišljanja, šišmiš je na Zapadu prikazan kao Drugi, dok je na Istoku (u Kini, a vidimo i u Polineziji) prikazan kao dio prirode pa time i ljudskog svijeta.
Predodžbe o šišmišima u današnjem svijetu obrađene su u zanimljivom članku slovačkih istraživača Pavela Prokopa, Jane Frančovičove i Milana Kubiatka objavljenom 2009. Oni su napravili istraživanje među slovačkim studentima kroz vlastiti upitnik nazvan Bat Attitude Questionnaire (BAQ).16 Njihove se teze (povezanost znanja i vjerovanja u narative o šišmišima) uklapaju u promišljanja autorskog dvojca Matchetta i Daveya, koji su šišmiše stavili u kategoriju odvratnih životinja zajedno sa žoharima, paukovima i štakorima da bi razvili hipotezu izbjegavanja zaraze koja se temelji na: (1) strahu od životinja koje se povezuju sa zarazom kao što su miševi, štakori, šišmiši, (2) od životinja koje se vezuju za sluz ili izmet poput zmija, crvi ili puževa, (3) od životinja povezanih s prašinom, bolestima ili zarazama kao što su pauci.17 Dodatan razlog za strah od šišmiša medijske su reprezentacije, pa je uvriježeno mišljenje da šišmiši imaju bjesnoću iako je testiranje koje su proveli Whitaker i Douglas testiravši 8262 šišmiša pokazalo da ih je svega 5,4 % bilo pozitivno na zarazu.18 Meyen je pak utvrdio da se samo tri vrste šišmiša od preko 1000 vrsti hrani krvlju navevši da nema opasnosti za ljude.19
Možda je pitanje izostanka empatije prema ovim životinjama moguće objasniti nepoznavanjem njihove anatomije, ponašanja i navika, što dovodi do narativa, mitova i u konačnici strahova koji doprinose smanjenju populacije šišmiša u svijetu. Ali to nije cijela priča.
Suzana Marjanić: O fiktivnim i ugroženim šišmišima, navodnom uzročniku i prijenosniku koronavirusa iz Wuhana ili kako je to biti šišmiš u doba covida-1920
Znanstvena priča o šišmišu vezanom uz bolest covid-19 glasi, kako navodi npr. dr. med. Mirjana Žagar-Petrović, „da je novi koronavirus nazvan 2019-nCoV prvi put otkriven kod ljudi potkraj prošle godine u Kini i uzročnik je bolesti sličnoj SARS‑u, a bolest koju uzrokuje nazvana je COVID-19 (Co – korona, v‑virus, D – engl. disease, 19 – 2019. godina)1Žagar-Petrović, Mirjana. „Tri koronavirusa – SARS-Cov‑2 i bolest COVID-19”. Glasilo Belupo, br. 234, 2020, str. 14 – 15. . Znanstvenici još nisu sigurni koja je životinja uzročnik i prijenosnik koronavirusa iz Wuhana, no pretpostavlja se da je to šišmiš. Za većinu koronavirusa domaćini su životinje te su zoonoze koje se od životinja prenose na ljude. Šišmiši imaju važnu ulogu u daljnjem prijenosu virusa na druge životinje (ptice i sisavce) i ljude. Nedavne epidemije tim virusom su Severe Acute Respiratory Syndrome (SARS) 2003. i Middle East Respiratory Syndrome (MERS) 2012. godine. Istraživanjem je utvrđeno da su se ljudi zarazili MERS-om u kontaktu s devama, a SARS-om od divlje mačke cibetke. (…) „Glavni domaćin i prenosioci koronavirusa jesu šišmiši, koji su virus prenijeli na druge životinje, poput kineskih jazavaca, rakuna i cibetske mačke. Vjeruje se da je do zaraze došlo na veleprodajnoj tržnici Huanan živim i morskim životinjama nakon rukovanja i njihove konzumacije na tržnici. Nakon toga uslijedio je humani prijenos” (kurziv moj).21
Zamjetno je da „infektivna” priča čini se ne donosi i dubinskoekološku priču o tome kako je navodno kineski šišmiš u metonimijskoj kineskoj juhi postao uzročnik i prijenosnik koronavirusa iz Wuhana. Dubinskoekološka priča slična je scenariju filma Zaraza Stevena Soderbergha iz 2011. godine, koji prati smrtonosan virus koji u svega nekoliko tjedana izaziva globalnu pandemiju. Posljednja sekvenca filma razotkriva uzročnika i prijenosnika zaraze – sustavna deforestacija u okviru čega demonizirani kineski šišmiš iz divljine zarazu prenosi na gospodarstvo, uzgoj svinja, kojim se poslužio jedan lanac hotela. Dakle, na samom vrhu te apokaliptične, pandemijske, distopijske priče stoji deforestacija uslijed čega je demonizirani šišmiš došao u kontakt s gospodarstvom za uzgoj svinja. U kontekstu tog fiktivnoga virusa iz filma Stevena Soderbergha, koji je znatno opasniji i nema povezanosti s virusom COVID-19, ističem Wilsonov koncept jedinstvo znanja, koji je potreban u komparativnoj analizi priča glavnih medija i tzv. kiničkih teorija zavjera, koje podrivaju cinizam moći na vlasti, u Sloterdijkovu određenju i u određenju politologa, teoretičara teorija zavjera Nebojše Blanuše, o tome kako humani ulazak u prašume, deforestacija, kao što je dokumentirao Soderberghov film, donosi i nove pandemije. Kao što demonstrira grafikon World Wildlife Funda, prvi korak u izazivanju pandemije sustavna je deforestacija, zatim trgovanje divljim životinjama, nadalje mokre tržnice22 gdje nastaje kontakt različitih vrsta. Bilo bi to sažeto putovanje pandemije o kojemu se toliko u glavnim medijima i ne govori jer je riječ o ekocentričnoj, biocentričnoj priči koja ide protiv globalnoga specizma neoliberalne ekonomije. U tom smislu možemo se zaustaviti na procjeni proroka GMO apokalipse Árpáda Pusztaija o tome da svijet neće „uništiti teroristi nego znanstvenici”.23
Što se tiče navedenoga zooaktanta kao navodnoga uzročnika i prijenosnika pandemije24, navela bih istraživanje Leonarda Schilda i njegovih suradnika koji su utvrdili kako COVID-19 potiče porast sinofobije na webu25 te da je širenje sinofobnog sadržaja višestruki fenomen na društvenim platformama: postoji na rubnim internetskim zajednicama, npr. na politički nekorektnoj platformi 4chan, a u manjoj mjeri i na onim uobičajenim platformama poput Twittera.26 S druge strane, izjave visokih dužnosnika poput američkog predsjednika Donalda Trumpa o kineskom virusu, francuskog predsjednika Emanuela Macrona o kineskim i ruskim autoritarnim režimima i zapadnoj demokraciji, kao i poznatih istraživača poput američkog sinologa Jefferyja Wasserstroma, koji je pisao o skrivanju prvih slučajeva još u prosincu, britanskog think tanka Henry Jackson Societyja, koji su pisali o skrivanju i lažiranju podataka da bi vrhunac ovakvih postupaka našao mjesto u masovnim medijima poput The Guardiana, New York Timesa, Sky News Australia i mnogim drugima.27 Ovakvi nastupi i izjave političara, znanstvenika i novinara, koje su se pokazale kao netočne, lažne i bez ikakvih argumenata u formi lažnih vijesti i postistina, doprinijele su porastu sinofobije u doba koronavirusa.
Sinofobija i isprika influencerice Wang Mengyun iz ekocentrične, zoocentričke vizure spustila bi se prema iskustvu šišmiša ne samo u toj kineskoj juhi, u kojoj je pao kao mesna žrtva, već i kao demonizirana medijska žrtva u infektivnoj priči o pandemiji covid-19. U kontekstu navedenoga podsjećam na knjigu Being a Beast iz 2016. godine britanskoga veterinara, filozofa Charlesa Fostera, koji je želio znati kako je to biti divlja životinja. Knjiga je i prikaz njegova nauma da šest tjedana preživi kao jazavac u jednoj spilji u Walesu. Iskustvo bivanja životinjom obilježava golotinja i hladnoća: jede kukce, crve i pregažene strvine.28 U članku iz 1974. godine američki filozof Thomas Nagel zapitao se kako je to biti šišmiš; smatra da nas neuroznanost nikada neće dovesti bliže razumijevaju navedenoga iskustva, kao što to vrijedi za sva ostala izvanjska proučavanja životinja. Nagelov utjecajni članak „Kako je to biti šišmiš” (What is It Like to Be a Bat, 1974) pogađa u suštinu problema, a to je pitanje svijesti (qualia). Naime, koliko god istraživali, čak i imajući sve informacije o arhitekturi šišmiševa moždanog sklopa, ne možemo znati kakvo je njegovo iskustvo u doba pandemije.
Udruga Prijatelji životinja u Hrvatskoj 14. travnja 2020. na svom je portalu objavila sljedeću vijest29 o grupi NOVID-50, koja je započela s timom od 20 ljudi koji su pokušali iznijeti rješenje za krizu COVID-19 na Global Hacku – online događaju na kojem timovi širom svijeta pronalaze radna rješenja kroz 48 sati. NOVID-50 bavi se uzrokom pandemija uzrokovanim bolestima koje prenose životinje, no s naglaskom na intenzivnom iskorištavanju životinja (npr. Charles Patterson navedenu industrijsku strategiju određuje industrijskim holokaustom). Pozivaju Ujedinjene narode da naprave strategiju okončanja rada industrijskih farmi životinja, tržnica sa živim životinjama kao i cjelokupno iskorištavanje životinja. Sažeto, navedena je platforma istaknula dubinskoekološki uzročnik pandemija, među kojima je svakako i prehrana životinjama, ili kao što bi Melanie Joy rekla – ideologija karnizma.
Zamjetno je da se u sklopu izbijanja pandemije obavještavalo kako neke životinje negativno utječu na ljudsko zdravlje te su se tzv. mokre tržnice povezivale s bolešću covid-19, isticali su svinjsku gripu, ptičju gripu, MERS (deva kao demonizirani uzročnik), kravlje ludilo30 i SARS (šišmiši i gmizavci kao demonizirani uročnici), pri čemu je PETA proklamirala svoj veganski plakat o tome kako bezmesna prehrana, metonimijski tofu, nikada nije prouzročila pandemiju.
Merlin D. Tuttle, znanstvenik i osnivač Bat Conservation Internationala, voditelj Merlin Tuttle’s Bat Conservationa, u članku „Give Bats a Break” iz 2017. godine ističe da traganje za novim virusima kod šišmiša vjerojatno neće značajno pridonijeti ljudskom zdravlju, no može ozbiljno ugroziti budućnost šišmiša.31 Sažimam navedeni članak: ideja da šišmiši mogu biti odgovorni za prijenos nove smrtonosne infekcije na ljude započela je 2002. godine s otkrićem novoga koronovirusa koji je uzrokovao ozbiljne respiratorne infekcije pod nazivom SARS. Koronavirusi su rašireni među životinjama, i uzročnici su prehlada, no SARS je te 2002. godine usmrtio oko 800 osoba. Tri godine kasnije, članak u Scienceu pod naslovom „Šišmiši su prirodni rezervoari koronavirusa sličnih SARS‑u” najavio je znanstveni linč na šišmiše, s obzirom na to da se znanstveno proklamiralo da su šišmiši globalna prijetnja u javnom zdravstvu. Od tada su takozvani lovci na viruse intenzivno tragali za opasnim virusima šišmiša. Autor u kontekstu navedenoga postavlja ključno pitanje o tome da bismo se trebali početi brinuti što činimo šišmišima u ime znanosti i javnog zdravstva. Merlin D. Tuttle nadalje iz ekocentrične vizure ističe kako je nemoguće da su šišmiši utjecali na pojavu zaraze, s obzirom na to da smo tijekom većeg dijela ljudske povijesti zajedno sa šišmišima živjeli u špiljama, zatim u slamnatim kolibama i brvnarama, no posljednjih stotinu godina trend je postao obrnut. Populacija šišmiša se uslijed industrijalizacije smanjila, a suvremeni ljudi počeli su živjeti u zgradama koje isključuju šišmiše iz svojih habitata. S obzirom na našu dugu povijest bliskih veza, razumljivo je da smo razvili izvanredan otpor jedni prema drugima u odnosu na bolesti. Možda to objašnjava zašto je bilo tako teško dokumentirati šišmiše kao izvore smrtonosnih bolesti kod ljudi i zbog čega je potrebno poništiti demonizaciju šišmiša.32 U tom smislu navedeni zoocentrički članak Merlina D. Tuttlea smatram sjajnim odgovorom na Nagelovo filozofijsko i retoričko pitanje iz perspektive 1974. godine.
Odgovori
Morate biti prijavljeni da biste objavili komentar.