Svakodnevica
Svakodnevica je obična, utjelovljena, bježajuća intimnost s prostorom i vremenom. Dugo zanemarena i marginalizirana kao područje akademskog interesa, antropologija i sociologija pronašle su u svakodnevici važan istraživački fokus, vidjele su čudno i neobično u običnom i naoko nevažnom. Ali, ovo nije disciplinarno promišljanje svakodnevice.
Ako je pandemija događaj, ona je događaj zbog toga što, nekada i radikalno, penetrira svakodnevicu i mijenja ustaljenje ritmove živote koji nam pružaju sigurnost i tvore naše osjećaj bivanja. Ali svakodnevica se također često opire događaju. Odnosno, događaj nema potpunu moć nad svakodnevicom čak niti kada ju pokušava maksimalno kontrolirati.
Ciklus fotografija Adrijane Vidić nudi nam pogled na svakodnevicu jednog dalmatinskog grada, grada u kojem živi i radi i koji je nepresušna inspiracija njenom objektivu. Taj grad je Zadar. Dom nekih sedamdesetak tisuća ljudskih stanovnika i nekvantificiranom obimu drugih živih bića, ovaj grad duge i često krvave povijesti danas je turistički fokusiran “studentski” grad koji se radije predstavlja kroz ruševine rimskog carstva i velebnom novom standardiziranom gradnjom, nego kroz svoje industrijske otpatke – kako arhitektonske, tako i ljudske.
Odabrane fotografije predstavljaju fragmente uhvaćene od kada je događaj pokušao preuzeti svakodnevicu i svjedoče jednako njenoj otpornosti kao i plastičnost.
Gledajući više puta vaše/tvoje crno-bijele fotografije koje se na različite načine preslaguju i odmotavaju u suodnosu sa značenjima ponuđenih koncepata sjetih se postavke koju je desetljeće ranije izrekla Saskia Sassen u tekstu „Black and White Photography as Theorizing: Seeing What the Eye Cannot See“ da crno-bijele fotografije aktualnih zbivanja stvaraju distancu i putem nje uznemiravaju značenja. Ako postavku o distanci u crno-bijelom kadru ovdje previdim, fokus je na slici slike. Nije jednostavno sa slikom, ali isto tako ni sa slikom koja to nije, jer njezino prisustvo ne možemo vidjeti očima; kao da sve ostale prisutnosti lebde u nekakvoj penumbri oko slike, kaže Sassen, a valja ih teorijski dozvati ili se s njima moći nositi.
S druge pak strane, je li nužno kulturno kodiranje slike, ili valja, kako bi dometnuo vrsni filmski režiser Harun Farocki, radikalnim pogledom pokušati zadržati njezin vlastiti smisao?
Odabranim minimalizmom pokazuje se kako je moć vizualnog teritorija uprizorena u moći gledanja, to svjedočanstvo oka nastanjeno u foto-kadru fotografkinje ono, koje horizontalnost pandemijske repetitivne svakodnevice čini samodostatnom tekstualnošću ili razlogom.