Svakodnevica

Autorica
Datum primitka teksta
15. siječanj, 2021.
Grad
Zadar
Datum objave teksta
26. siječanj, 2021.

Svakodnevica je obič­na, utje­lov­lje­na, bje­ža­ju­ća intim­nost s pros­to­rom i vre­me­nom. Dugo zane­ma­re­na i mar­gi­na­li­zi­ra­na kao podru­čje aka­dem­skog inte­re­sa, antro­po­lo­gi­ja i soci­olo­gi­ja pro­naš­le su u sva­kod­ne­vi­ci važan istra­ži­vač­ki fokus, vidje­le su čud­no i neo­bič­no u obič­nom i naoko nevaž­nom. Ali, ovo nije dis­ci­pli­nar­no pro­miš­lja­nje svakodnevice.

Ako je pan­de­mi­ja doga­đaj, ona je doga­đaj zbog toga što, neka­da i radi­kal­no, pene­tri­ra sva­kod­ne­vi­cu i mije­nja usta­lje­nje rit­mo­ve živo­te koji nam pru­ža­ju sigur­nost i tvo­re naše osje­ćaj biva­nja. Ali sva­kod­ne­vi­ca se tako­đer čes­to opi­re doga­đa­ju. Odnosno, doga­đaj nema pot­pu­nu moć nad sva­kod­ne­vi­com čak niti kada ju poku­ša­va mak­si­mal­no kontrolirati.

Ciklus foto­gra­fi­ja Adrijane Vidić nudi nam pogled na sva­kod­ne­vi­cu jed­nog dal­ma­tin­skog gra­da, gra­da u kojem živi i radi i koji je nepre­suš­na ins­pi­ra­ci­ja nje­nom objek­ti­vu. Taj grad je Zadar. Dom nekih sedam­de­se­tak tisu­ća ljud­skih sta­nov­ni­ka i nek­van­ti­fi­ci­ra­nom obi­mu dru­gih živih bića, ovaj grad duge i čes­to krva­ve povi­jes­ti danas je turis­tič­ki foku­si­ran “stu­dent­ski” grad koji se radi­je pred­stav­lja kroz ruše­vi­ne rim­skog car­stva i veleb­nom novom stan­dar­di­zi­ra­nom grad­njom, nego kroz svo­je indus­trij­ske otpat­ke – kako arhi­tek­ton­ske, tako i ljudske.

Odabrane foto­gra­fi­je pred­stav­lja­ju frag­men­te uhva­će­ne od kada je doga­đaj poku­šao pre­uze­ti sva­kod­ne­vi­cu i svje­do­če jed­na­ko nje­noj otpor­nos­ti kao i plastičnost.

 

1 komentara

  1. bibekasic napisao:

    Gledajući više puta vaše/​tvoje crno-​bijele foto­gra­fi­je koje se na raz­li­či­te nači­ne pres­la­gu­ju i odmo­ta­va­ju u suod­no­su sa zna­če­nji­ma ponu­đe­nih kon­ce­pa­ta sje­tih se pos­tav­ke koju je deset­lje­će rani­je izrek­la Saskia Sassen u tek­s­tu „Black and White Photography as Theorizing: Seeing What the Eye Cannot See“ da crno-​bijele foto­gra­fi­je aktu­al­nih zbi­va­nja stva­ra­ju dis­tan­cu i putem nje uzne­mi­ra­va­ju zna­če­nja. Ako pos­tav­ku o dis­tan­ci u crno-​bijelom kadru ovdje pre­vi­dim, fokus je na sli­ci sli­ke. Nije jed­nos­tav­no sa sli­kom, ali isto tako ni sa sli­kom koja to nije, jer nje­zi­no pri­sus­tvo ne može­mo vidje­ti oči­ma; kao da sve osta­le pri­sut­nos­ti leb­de u nekak­voj penum­bri oko sli­ke, kaže Sassen, a valja ih teorij­ski dozva­ti ili se s nji­ma moći nositi.
    S dru­ge pak stra­ne, je li nuž­no kul­tur­no kodi­ra­nje sli­ke, ili valja, kako bi domet­nuo vrs­ni film­ski reži­ser Harun Farocki, radi­kal­nim pogle­dom poku­ša­ti zadr­ža­ti nje­zin vlas­ti­ti smisao?
    Odabranim mini­ma­liz­mom poka­zu­je se kako je moć vizu­al­nog teri­to­ri­ja upri­zo­re­na u moći gle­da­nja, to svje­do­čans­tvo oka nas­ta­nje­no u foto-​kadru foto­graf­ki­nje ono, koje hori­zon­tal­nost pan­de­mij­ske repe­ti­tiv­ne sva­kod­ne­vi­ce čini samo­dos­tat­nom tek­s­tu­al­noš­ću ili razlogom.

Odgovori