Temeljni osobni dohodak

Autorica: Ana Marija Raffai
Datum primitka teksta: 1. rujan, 2020.
Grad: Zagreb
Datum objave teksta: 3. siječanj, 2021.
Ključne riječi: kultura mira, neoliberalizam, rad, solidarnost, temeljni osobni dohodak

Pandemija uzrokovana virusom COVID-19 prisiljava nas na solidarnost. Europska je unija primorana financijski i solidarno pomoći svojim članicama kako bi što bezbolnije premostile karantenu svojih građana i dosad neviđeni dvomjesečni globalni zastoj u gospodarstvu. Pitanje je, zašto kao i države, koje primaju pomoć bez unaprijed zadanih uvjeta, i njeni građani_ke ne bi mogli isto tako biti temeljno financijski podržani bez unaprijed definiranih protuusluga? Članak koji slijedi vodi se jednom jasnom pristranošću, pristranošću za bezuvjetni, temeljni osobni dohodak (TOD). Na početku ističem tu pristranost kako nas naša ideološka pozicija ne bi učinila slijepima za kritike ovoga koncepta koje bi mogle biti korisne za njegovu uspješnu primjenu. S druge strane, pristranost je granica koja označava na što ne pristajemo: na primat zakonitosti tržišta ispred vrijednosti svakog pojedinca da se ostvaruje kao slobodna i odgovorna osoba, što je osnovni argument za TOD. Pritom ne valja pristati na političko odlučivanje koje se ponaša prema kapitalu/tržištu kao da je to odjednom subjekt društvenih procesa. Po mom je shvaćanju subjekt samo čovjek, dok je tržište sredstvo za dobrobit svake pojedine osobe i za unaprjeđenje njegova konkretnog svakodnevnog života. Ovim se člankom želi pokazati da su etički argumenti za TOD jasni i nedvojbeni. Otpor uvođenju TOD‑a svjedoči o slabosti političke volje, a ne o objektivnim razlozima za njegovo neprovođenje. Politička je volja, pak, složena pojava: čine ju i stupanj svijesti donositelja odluka, ali i članova cijeloga društva. Ona je rezultat svjetonazora, ali i obrazovanja, umijeća kovanja novih koncepata i proširenja te promjene vlastitih stavova, kao i okolnosti stresa i manjka dokolice u političkom djelovanju, okruženja oportunističkih prilagođavanja i manjka građanske hrabrosti.

Što je temeljni osobni dohodak? – definicije

Dorothee Spannagel predstavlja temeljni osobni dohodak kao dohodak „na koji svaka osoba ima pravo, neovisno o svojoj financijskoj situaciji ili stanju na tržištu rada – jednostavno ima pravo snagom članstva u društvu koje je u pravilu organizirano u okviru nacionalne države.“¹ Prema Spannagel dvije su relevantne definicije TOD‑a: jedna je autora Vanderborghta i Van Parijsa koji ga definiraju kao „dohodak koji politička zajednica isplaćuje na individualnoj osnovi svim svojim članovima, bez provjere potrebitosti i bez prisile, da se prihvati neki posao“.² Drugu definiciju nudi njemačka mreža „Netzwerk Grundeinkommen“³ prema kojoj je bezuvjetni osnovni dohodak „dohodak koji politička zajednica osigurava bezuvjetno za svakog svog člana. On treba osigurati osnovne životne potrebe i omogućiti sudioništvo u društvenim dobrima, treba biti individualno pravo zajamčeno bez provjere potrebitosti i bez prisile na rad ili neku drugu uzvratnu uslugu.“⁴ Spannagel naglašava da definicija njemačke mreže obuhvaća osiguranje životnoga minimuma kroz temeljni osobni dohodak. Za razliku od već postojećih načina socijalne pomoći, prema Spannagel, koja se oslanja na mišljenje Ingmar Kumpmann, TOD je „radikalno reformiran oblik postojećih osnovnih osiguranja, jer se omogućuje univerzalno i paušalizirano pravo svakog građana.“⁵

Drugi anglosaksonski autori_ice različito definiraju TOD, ali svi ističu tri glavna obilježja: individualnost, univerzalnost i bezuvjetnost. Timo Reuter⁶ te kriterije razrađuje izdvajajući sljedeće karakteristike: a) radi se o redovnom, obično mjesečnom prihodu, b) isplaćuje ga politička zajednica, obično država, c) nema provjere materijalnoga stanja niti protuusluga u obliku rada ili čak spremnosti za rad, d) isplaćuje se svakom članu društva, e) svaki čovjek ima pravo na isplatu osnovnoga dohotka i f) visina iznosa jednaka je za sve. Wolfgang Engler pak smatra važnim da iznos TOD‑a pokriva troškove života: „TOD ima smisla samo ako omogućava pristojan život – dakle, socijalno, kulturno i političko sudjelovanje.“⁷ Stvar je dogovora koliki će to iznos biti; važno je ono što naglašava Götz Werner, da TOD postane kulturni minimum, kako bi svaki čovjek mogao živjeti od tih sredstava i razvijati se.⁸

Michael Opielka, jedan od protagonista ovoga koncepta u Njemačkoj, navodi kako od 80-tih godina prošloga stoljeća u akademskim krugovima raste interes za uvođenje bezuvjetnog osobnog dohotka. Ovaj koncept, kao program socijalnih osnovnih prava, zagovaraju kako lijeve političke opcije u diskusijama o radničkim pravima i socijalnoj državi, tako i osobe poput osnivača DM (Drogeriemarkt), lanca drogerija, kao što je Götz Werner, dakle oni bliže desnim političkim opcijama.⁹ Koncept se razvija unutar vrlo širokog društvenog raspona, smatra Joachim Bischof citirajući Danijela Kreuza koji konstatira kako se radi o „šarenom spektru vrlo različitih predodžbi, teorijskih utemeljenja kao interesno političkih i svjetonazorskih orijentacija.”¹⁰

Povijesno gledajući, vizija TOD‑a seže u početke 16. stoljeća s Thomasom Moreom i njegovim djelom Utopija. More je lucidno primijetio kako „se izriču stroge i grozne kazne lopovima, dok bi se puno prije trebalo brinuti o tome da imaju sredstva za život, kako nitko ne bi bio izložen jezivoj nužnosti, da mora prvo krasti kako bi onda umro.“¹¹ More je imao viziju regionalne države u kojoj vladanje počiva na vjeri u razum i smislu za zajednicu. Neki autori istinskim začetnikom ideje TOD‑a smatraju Moreovog suvremenika, španjolskoga humanista i filozofa, Juana Luisa Vivesa. Vives je koncept razradio i kao prijedlog predao gradonačelniku Brugesa pod naslovom „De Subventione Pauperum”. Ovako obrazlaže svoj zahtjev da država pomaže siromasima: „Čak i onima koji su svoje bogatstvo rasipali razuzdanim stilom života – kockanjem, bludničarenjem i pretjeranim luksuzom – treba dati hranu, jer niti jedan čovjek ne bi trebao umrijeti od gladi.”¹² Premda Vives ne koncipira pomoć kao bezuvjetnu, njegov koncept pretpostavlja da je država dužna osigurati svakom svom građaninu sredstva za preživljavanje. Dapače, prema njemu je to i glavna uloga vlasti.¹³

I u stoljećima koja slijede bilo je filozofa koji su promišljali ideju temeljnoga osobnog dohotka. U 17. stoljeću to su bili Tommaso Campanella (Civitas Solis/Grad Sunca, 1623.) i Francis Bacon (New Atlantis/Nova Atlantida, 1638.). Tako, prema Baconu, građani imaju pravo biti osigurani osnovnim sredstvima za život upravo zato što su članovi društva. Ipak, ideja je zaživjela kao emancipacijska vrijednost tek u 19. stoljeću.¹⁴ Doduše, zanimljivo je da niti jedna od revolucija u 18. i 19. stoljeću ne spominje TOD kao svoj zahtjev, niti se ideja udomaćila u marksizmu, odnosno u radničkome pokretu. U 19. stoljeću ideju TOD‑a zastupali su francuski socijalisti. Tako je Joseph Charlier osmislio koncept dividende territorial koji znanstvenici smatraju začetkom TOD‑a. Njegov suvremenik John Stuart Mill predlaže uvođenje TOD‑a koji bi se financirao iz poreza na zemlju. Za TOD su se zalagali i drugi utjecajni pojedinci toga vremena kao što je Abraham Lincoln, koji je uspio provesti podjelu zemlje, čime je dodijeljeno 160 jutara svakoj „glavi obitelji” s obvezom obrađivanja zemlje na barem pet godina. Na taj je način osnovano oko 720 000 farmi.¹⁵

Anglosaksonski izvori smatraju 20. stoljeće stoljećem popularizacije TOD‑a, a najglasniji su zagovornici u SAD‑u među pripadnicima američke političke ljevice. Godine 1934. tadašnji je senator Louisiane, Huey Long, predložio uvođenje minimalnoga dohotka između 2000$ i 2500 $, a 1953. politički ekonomist G. D. H. Cole prvi put koristi termin „temeljni dohodak”.¹⁶

Koje vrijednosti slijede zagovornici TOD‑a?

Jedni se vode vizijom socijalne države, većinom nadahnuti neoliberalnim desnim opcijama, drugi pak slijede lijeve političke tendencije i vide u TOD‑u instrument uspješnoga prevladavanja kapitalizma. Joachim Bischoff smatra da je taj široki spektar ideološki različitih pozicija koje podupiru TOD zapravo posljedica traženja odgovora na neiskorjenjivu nezaposlenost.

Autori poput Ronalda Blaschkea emancipacijski potencijal TOD‑a prepoznaju u tome da će isti utjecati na preraspodjelu rada, odnosno nužnih djelatnosti, i to u povezanosti s radikalnim kolektivnim smanjenjem radnoga vremena. Blaschke i Bischoff očekuju da će uspješna TOD strategija omogućiti svakoj slobodnoj osobi raspolaganje vlastitim životom. Taj otpor neoliberalnoj i konzervativnoj politici smatraju temeljem za društvenu sigurnost, a time se otvara i prostor za pojedinačnu slobodu svake osobe.

Neoliberalni model TOD‑a, koji zagovara već spomenuti Götz Werner, ima za cilj samoostvarenje građanina. S TOD-om građani više nisu primorani raditi poslove koje ne žele samo da bi zaradili za život, već se mogu kreativno razvijati. Spannagel tako citira Götza Wernera: „dobit ćeš temeljni osobni dohodak i onda ćeš osloboditi svoje talente da se razvijaju.“¹⁷ Model solidarnoga građanskog novca Dietera Althausa također je utemeljen na neoliberalnim vrijednostima. Osim vrijednosti solidarnosti, ovaj model želi pojednostaviti porezni sustav, dakle teži efikasnosti državnih/upravnih tijela.¹⁸ Dok Werner u prvom planu ima čovjeka i njegov osobni razvoj, Althaus stavlja naglasak na ekonomske odnose. Ipak, oba modela ostaju u neoliberalnom diskursu, jer oba autora pretpostavljaju kako se postojeći kapitalistički koncept rada i tržišta može popraviti. Dapače, Althaus u svom modelu predlaže fleksibiliziranje i dereguliranje tržišta. Sažeta obilježja neoliberalnih modela jesu nastojanje za što većom deregulacijom tržišta rada i TOD kao zamjena za postojeću socijalnu pomoć.

Emancipacijski je koncept TOD‑a istinska suprotnost neoliberalnim modelima, s obzirom na vrijednosti koje zastupa. Osnovna je razlika u tome što koncept egzistencijalnoga novca cilja oslobođenju rada, preraspodjeli plaćenoga rada, kao i dosad neplaćenoga njegovateljskoga rada. Emancipacija se odnosi na oslobođenje pojedinca od prevlasti tržišta rada. Obično su emancipacijski koncepti nastajali u socijalističkoj tradiciji s ciljem da se „smanji kapitalističko iskorištavanje posloprimaca i mijenja praksa u kojoj je radna snaga roba.“¹⁹ Zanimljivo je da u ovom emancipacijskom konceptu manju ulogu igra borba protiv siromaštva. TOD u emancipacijskome konceptu uvijek pokriva životne troškove, a sistem socijalne pomoći se ne ukida, nego reformira. Emancipacijski se modeli vode vrijednostima demokratizacije proizvodnih uvjeta i postizanjem jednake visine plaće za muškarce i žene. Dakle, emancipacijski se pristup razlikuje od neoliberalnoga po tome što teži oslobođenju rada, a ne samo pojednostavljenju državno-upravnoga poreznog sustava ili samoostvarenju pojedinca i što, za razliku od neoliberalnoga, ne ukida socijalnu pomoć.

Rad, ljudska vrijednost i dostojanstvo u religijskom i humanističkom ključu

Premda oba koncepta TOD‑a, i neoliberalni i emancipacijski, vode računa o ljudskim pravima kao vrijednostima koje TOD podržava, ipak je emancipacijski koncept puno više posvećen obrani dostojanstva i vrijednosti čovjeka. Ronald Blaschke tako ističe TOD kao materijalnu osnovu za ostvarenje ljudskoga prava na slobodu, jednakost i solidarnost otjelovljenu u bratstvu, vrijednosti koje od Francuske revolucije nadahnjuju sve iduće oslobodilačke procese u društvima.²⁰ Prema njemu, pravo na slobodu ne odnosi se samo na slobodu savjesti, nego i djelovanja. Slobodu povezuje sa samoodređenjem svakoga čovjeka i preuzimanjem odgovornosti za sebe: „Ljudsko dostojanstvo je nezamislivo bez slobode svakoga pojedinog čovjeka“.²¹

Različiti svjetonazori vežu ljudsko dostojanstvo za različite temelje. Za individue religioznoga svjetonazora Bog je izvor dostojanstva svake ljudske osobe, dok drugi vide čovjeka koji se, kao član ljudskog roda, rađa s dostojanstvom. Dostojanstvo treba biti potvrđeno u ljudskim pravima koja su bezuvjetna: „ona nisu vezana uz određene dužnosti upravo zato što je dostojanstvo čovjeka bezuvjetno“.²² Blaschke stoga zaključuje, pozivajući se na Ericha Fromma, da tim pravima pripada i bezuvjetno pravo na dohodak. U protivnom, smatra Fromm, ako se uvjeti stavljaju na pravo na dohodak, stavljaju se i na dostojanstvo i vrijednost čovjeka. Blaschke citira Fromma: „čovjek ima pravo na život pod svim uvjetima. To pravo na život, hranu, smještaj, medicinsku skrb, obrazovanje čovjeku je urođeno pravo koje se ne smije ni pod kojim okolnostima ograničiti, niti s obzirom na to je li dotična osoba ‘korisna’ ili nije za društvo.“²³ Prema Frommu, TOD stvara pretpostavke kojima se čovjek može osloboditi od dviju glavnih prisila koje ga sputavaju u slobodnome djelovanju. To su, s jedne strane, nasilje vladajućih i prijetnja kaznom za neposlušne, a s druge, strah od smrti zbog gladi. Blaschke ne niječe ljudsko pravo na rad, ali ono bi trebalo podrazumijevati slobodno izabranu i prihvaćenu djelatnost, a ne prisilan rad.

Iz kršćanske perspektive, s katoličkoga aspekta, čovjek je stvoren na sliku i priliku Božju, ostvaruje se u djelovanju odnosno radu koji je poput obrađivanja i njegovanja vrta. Time je odgovoran za svijet i okoliš. Religijski tumačen rad znači sudjelovanje u Božjem stvaranju, što pretpostavlja slobodu izbora. Iz toga slijedi da TOD omogućuje sustvaranje čovjeka kojeg krasi sloboda i odgovornost. Što se bezuvjetnosti tiče, teološki je odgovor da Bog bezuvjetno i u ljubavi prihvaća čovjeka. To je osnovni stav koji se potom ogleda u čovjekovom ponašanju ako, kao religiozna osoba, „oponaša“ Stvoritelja, odnosno ako živi na sliku i priliku Božju. Blaschke navodi riječi iz propovijedi koja tematizira ideju blisku TOD‑u: „Bezuvjetno obećanje Božje ljubavi pripada srži biblijske, a posebno Isusove poruke“.²⁴ TOD stoga nije samo materijalna pretpostavka slobode djelovanja, nego omogućuje „ljudsko dostojanstvo osobe kao prihvaćene od strane Boga koji ga bezuvjetno ljubi.“²⁵ Protestantska teologinja Anne Reichmann tomu dodaje da „s teološkog stanovišta, vrijednost čovjeka prethodi njegovom djelovanju odnosno radu te nije o radu ovisna, a osobito ne o plaćenom radu“.²⁶ Ljudsko je dostojanstvo Božji dar i ne može biti podložno diktatu tržišta. U ljudskom životu vrijednost ima rad, no jednako tako i odmor.

Iz tradicije socijalističke misli, prosvjetiteljsko humanističkoga karaktera, argumentacija za TOD podudara se s religioznom. Socijalist Charles Fournier je koncept osiguranja materijalnih sredstava za život nazvao garantizam. Smatrao je da je društvo dužno jamčiti svim ljudima minimum koji je potreban za život. Njegov učenik, socijalist Victor Considerant, također ističe nerazdvojnu povezanost slobode i ljudskoga dostojanstva. Rad treba biti privlačan, smatra Considerant, a produktivna djelatnost mora se voditi načelima slobode i dobrovoljnosti. To znači da svaka osoba „vlada uvjetima svoje egzistencije sama, a prvi uvjet za neovisnost (…) jest da životni uvjeti osobe ne ovise o volji drugih ljudi.“²⁷ U sklopu promišljanja odnosa slobode, dobrovoljnosti i ljudskoga dostojanstva zanimljiva je kritička primjedba Christopha Spehra kako suvremeni zastupnici u parlamentima europskih država kao argument za svoje visoke plaće navode očuvanje vlastite neovisnosti, odnosno prevenciju ucjenjivanja, ali „većina istih zastupnika ne smatra nužnim jednaku neovisnost i neucjenjivanje osigurati suverenu, naime svojim biračima.“²⁸

Dokidanje otuđenja rada i za Karla Marxa predstavlja pretpostavku za ostvarenje društva u kojem su slobodno udruženi oni koji sami odlučuju o proizvodnji, odnosno o tome hoće li se nešto, što će se i kako proizvoditi. Tek tada će rad biti izraz potrebe, a ne otuđenja. Erich Fromm razrađuje Marxovu tezu o otuđenom radu, smatrajući da je rad „modus postojanja (Seinsmodus) čovjeka“, ali ne u aktivnosti po sebi nego u produktivnosti čovjeka jer „produktivnost biva ljudskom ako se događa s nutarnjim sudjelovanjem (…). Čovjek oživljava sve što dotiče. On daje svojim vlastitim sposobnostima život i poklanja drugim ljudima i stvarima život.“²⁹

Dva su ključna argumenta za TOD iz kršćansko humanističkoga kuta gledanja: a) dostojanstvo i vrijednost čovjeka, koji prethode njegovu djelu/radu, a čemu treba prethoditi i osiguranje temeljne egzistencije i sudjelovanja svakoga čovjeka; b) sloboda, jer da bi se čovjek ostvario u svom dostojanstvu treba odgovorno djelovati (ili ne djelovati) u slobodi.

Iza stava prihvaćanja ili neprihvaćanja TOD‑a stoji određena slika o čovjeku. Na prigovor da se konceptom TOD‑a potkopava aktivnost pojedinca i da ga se navodi na pasivnost, Erich Fromm odgovara da aktivnost nije dobra sama po sebi, ali i da pasivnost može biti dobra.³⁰ Autorice H.Büchele i L.Wohlgenannt zaključuju da ideja TOD‑a nije spojiva s antropološkim pesimizmom „prema kojem je čovjek načelno zao i koruptivan, onaj koji stalno treba kontrolu, prisilu i ovisnost i zato ga treba podrediti rigidnom poretku kako bi ga čvrste strukture disciplinirale“.³¹

Drugo strukturno pitanje objašnjava André Gorz: „Bitna potreba za dovoljnim i sigurnim dohotkom je jedna stvar, potreba za djelovanjem i radom, za time da se s drugima mjerimo i da dobijemo njihovo priznanje posve je drugo. Ova potonja potreba ne zadovoljava se prvom, niti je njoj identična.“³² Prema Gorzu, sukob između kapitala i rada događa se na razini odluka o proizvodnji, odlučivanju o svrsi i primjeni proizvodnje. Pitanje je po Gorzu duboko ljudsko: kako čovjek umije prepoznati svoje potrebe i vjerovati u svoje sposobnosti? Taj se proces ne može pokrenuti nametanjem, nego se priziva odgojem, odnosno jača u svakome čovjeku. Gorz smatra da se radi o „kulturnom razvoju čovjeka i ljudskog društva.“³³ Na tom putu potrebno je u društvu stvarati nove politike koje će podržati „težnju pojedinca prema izvrsnosti kao zajedničkom cilju svih. Po tome se razlikuje ‘društvo kulture’ (…) od ‘društva rada’“.³⁴

Doprinos kulturi mira

Nabrojimo li razloge koji govore o dobrobiti TOD‑a za pojedinca i zajednicu, oni korespondiraju s vrijednostima koje su inherentne izgradnji mira u zajednici. To su: značaj TOD‑a za važnost obrazovanja i njegovu provedbu, poboljšanje zdravstvene skrbi, poboljšanje životnih uvjeta djece, poboljšanje položaja žena i jačanje motivacije za rad. Sve su to faktori koji se uklapaju u koncept dugoročne izgradnje održivoga mira u politikama nenasilja. Koncipiranje reforme TOD‑a oko vrijednosti i dostojanstva čovjeka koji je uvijek subjekt, čija vrijednost ne ovisi o njegovoj djelatnosti niti zaradi, stavlja ovaj koncept u teorijsko-vrijednosnu blizinu s konceptom nenasilja. Poimanje čovjeka kao bića slobode, slobodnoga od nasilja i straha za svoju egzistenciju, također predstavlja zajedničku točku koncepta nenasilja i koncepta TOD‑a.

Dijeljenje materijalnih dobara prema potrebama, a ne zaslugama, isprobavaju mnoge zajednice utemeljene na načelima nenasilja (npr. La communauté de l’Arche, Non-Violence et Spiritualité), što predstavlja još jednu važnu zajedničku osobinu dvaju koncepata.

Bliskost TOD‑a i nenasilnoga koncepta očita je u temi oslobođenja od nasilja. Prepoznajemo zajedničku točku između koncepta nenasilja i ideje TOD‑a i u nepovjerenju kritičara prema ovim konceptima. Zajednički se moment prepoznaje u tome što podozrivost prema tim konceptima proizlazi iz preduvjerenja kritičara da je nasilje ipak nužno, a tržišno natjecanje i naplaćivanje rada neminovno za organizaciju društva. Takvom preduvjerenju ova dva koncepta suprotstavljaju viziju carstva slobode koje se pojavljuje u praksi TOD‑a, kao i u praksi nenasilja: kada iskustvom sretnemo ljude koji su iznutra oslobođeni pa iz te slobode djeluju solidarno i kreativno. Njihovom nutarnjom slobodom ne može se upravljati na način kontrole ili dominacije, vladanja, ucjenjivanja ili manipulacije kakvu danas živimo na tržištu rada i u konceptima nužnoga nasilja.

Kao i nenasilje, koncept TOD‑a ima svoju višestoljetnu povijest zagovaranja, počevši od strane pojedinaca ili preglednih manjih zajednica do danas. Na nama je da ju dalje slijedimo, ako je to naš put samoostvarenja. Pritom smo svjesni da se trebaju riješiti ekonomska, organizacijsko-logistička pitanja kako bi sistem TOD‑a bio dugoročno održiv. No mišljenja sam da će se odgovori naći u zajednici, odnosno društvu kada se povežu politička volja i sazrela svijest ljudskosti s inovativnim ekonomskim znanjima i kreativnim iskoracima izvan nužnosti kapitalističke paradigme.

Nevolja i prilika COVID‑a 19

Prema mišljenju nekih autora, TOD polarizira ekonomsku zajednicu, što po mom mišljenju ne govori protiv ovoga koncepta, nego ukazuje na slabosti ekonomskih sustava koji ga procjenjuju.³⁵ Kako o tome drugačije misliti kada vidimo da primjeri iz eksperimenata diljem svijeta potvrđuju da TOD utječe ne samo na intrinzične vrijednosti pojedinca, što po sebi nije mala stvar, nego i na ekonomski i socijalni boljitak zajednice.³⁶ Nije se potvrdila bojazan da će redovno bezuvjetno primanje umanjiti motivaciju pojedinaca za rad. Naprotiv, u filozofsko-teološkom smislu TOD je instrument vrijedan primjene jer zadovoljava ključne kriterije samoostvarenja osobe i izgradnje zajednice, a to su sloboda i pravednost. To je instrument koji doprinosi emancipiranju osobe odnosno pojedinca, od služenja stvarima tržišta. TOD, smatra Erich Fromm, mijenja način razmišljanja „iz psihologije nestašice u psihologiju obilja”. Naposljetku, u razvoju društva kao zajednice TOD jača glavni čimbenik tog razvoja, a to je čovjek koji je puno efikasniji i kreativniji kada može birati što će raditi i kada se u svom djelovanju ostvaruje, zbog čega smatram da TOD treba biti financiran iz državnoga proračuna. Nelogično ga je tumačiti teretom državnoga proračuna jer proračun ne pripada nekome drugome, nego upravo građanima koji bi trebali uživati TOD. Rad na dobrobiti svakoga čovjeka i iskorijenjenje siromaštva u konačnici će uživati svi, kao blagostanje svih u društvu. Ako pak s TOD-om dolazi do poremećaja na tržištu rada, zato što pojedinci više neće morati raditi potplaćene poslove ili djelovati u neprimjerenim okolnostima, ako će moći reći ne iskorištavanju poslodavaca, takav poremećaj valja pozdraviti. Izričito se ne slažem s „primjedbom o reciprocitetu” (the reciprocity objection) prema kojoj pojedinac treba iz moralne obaveze vratiti zajednici ono što mu ona navodno bezuvjetno poklanja.³⁷ Ne slažem se da zajednica išta ikome poklanja. Suveren nije zajednica, nego članovi zajednice ujedinjeni u društvo. Dakle, problem nije u financijama, nego u shvaćanju koje vrijednosti imaju prioritet te jesu li sloboda i pravednost na vrhu ili na dnu u procesu odlučivanja. U tom je smislu ključno pitanje postoji li politička volja za promišljanje dubinskih pitanja koja će onda voditi prema traženju novih operativnih ekonomskih rješenja kakav je praksa TOD‑a.

Koncept TOD‑a treba popularizirati u Republici Hrvatskoj. Za budućnost Hrvatske, a i naše planete, TOD može biti izvrsna mjera u dva ključna područja djelatnosti koja trebaju radikalniju podršku u neovisnom i kreativnom djelovanju: području zelenih i mirovnih nenasilnih politika. Zelene i mirovne/nenasilne politike otvaraju prostore za kreativno samoostvarenje pojedinaca koje bi temeljni osobni dohodak dugoročno podržao.

Pandemija uzrokovana virusom COVID-19 nevolja je i prilika; nevolja, jer je posrijedi prijetnja dubinske ekonomske krize. Prilika je, s druge strane, mogućnost dubinske promjene u kojoj temeljni osobni dohodak može biti jedan od ključnih mehanizama. Zaustavljeni COVID-om 19 imamo mogućnost postaviti pitanje: kako želimo kreirati osobni dohodak? Možemo li od zasluženih sredstava radom prijeći na paradigmu zasluženih sredstava za život? Pretpostavka je ove promjene svijest da ljudsko pravo na život traži da svaki član društva ima nužna sredstva za taj život. Svjesni kakve nejednakosti permanentno „proizvodi“ tržišna ekonomija na globalnoj razini, pandemija je kao nikada do sada prilika da se zaustavi ta tržišna mašinerija, da se prekine spirala strukturnoga nasilja koje se iživljava, ne samo na slabijima i/ili siromašnima, već uništava i prirodne resurse. Premda smo i prije pandemije bili suočeni s podatcima da je klimatska katastrofa evidentna i neizbježna, nitko iz te prijetnje nije mogao tako radikalno zaustaviti kotače tržišno-udobnoga života Zapada, kao ovaj virus koji je na tlu zapadnih zemalja uspio nametnuti lockdown za manje od dva tjedna. Trenutak zaustavljanja je mjesto šanse za radikalnu promjenu „privrednog sustava koji ubija“.³⁸ Istodobno, to naglo zaustavljanje neviđena je opasnost za mnoge građane koji u trenu ostaju bez sredstava za život. Globalni kolaps ekonomije koja ubija je poput izmicanja tla pod nogama milijardama ljudi, u prvom redu siromašnih. Da bi zaustavljanje bilo oslobodilačko, potrebna je alternativa dosadašnjem načinu osiguranja sredstava za život, a to bi mogao biti TOD.

TOD je, po mojem sudu, prikladan odgovor na ovu radikalnu stanku jer isključuje destruktivnu trku za profitom inherentnu kapitalističkom pristupu zaradi, a da se ne unište ljudi. On je alternativa postojećem načinu nagrađivanja za rad jer uspostavlja temeljnu ravnopravnost svih ljudi: i onih koji za rad danas primaju plaću i onih koji tu plaću zaslužuju, a ne primaju je, kao i onih koji ne rade. TOD se temelji na važnijem kriteriju, a to je pravednost prema kojoj svaki čovjek ima osigurana osnovna životna sredstva.

Pandemija traži promjene navika, izolira nas zbog spašavanja zdravlja građana ili zdravstvenih sustava. U situaciji izolacije TOD prevenira stres neizvjesnosti: ako su osigurana osnovna sredstva za život, veća je vjerojatnost da će pojedinac biti manje podložan psihičkim krizama, da će slobodno raspolagati svojim vremenom, da će kreativno osmisliti svoje aktivnosti te na taj način biti neovisan o vanjskim ograničavajućim utjecajima. Radikalno se rješenje odnosi na afirmaciju opreke: umjesto kompeticije, egalitarnost; umjesto nagrađivanja, podjela; umjesto „treba za nešto platiti“ – „treba svaki čovjek biti slobodan od straha od gladi/neimaštine“. TOD je u tom smislu jedna uspješna „figura“, odgovor na cinizam tržišta koji je impotentan na društvenu pravednost, koji nikako ne uspijeva ostvariti stabilno i socijalno osjetljivo društvo.

Odgovor Europske unije da je spremna osigurati velika sredstava za spas nacionalnih ekonomija pokazuje da raspolaže dovoljnim financijskim sredstvima. Problem je u političkom shvaćanju koje preferira dati povjerenje pojedinim vladama (premda mnoge od njih kronično pate od boljke korupcije) nego „običnim“ ljudima.

Budući da sva dosadašnja istraživanja pokazuju da TOD bitno utječe na povećanje kvalitete života, na zadovoljstvo pojedinaca, zdravstveno osiguranje, obrazovanje stanovništva, EU bi sredstva, koja sada poklanja pojedinim svojim članicama, mogla usmjeriti na osiguranje TOD-a svojim stanovnicima. Isto tako, pokazano je da TOD neće ulijeniti ljude, naprotiv, i dalje će većina stanovništva biti voljna svojim radom uvećati bogatstva svoje društvene zajednice. Prepreka u prihvaćanju ovoga rješenja jest opće uvjerenje da je konvencionalna ekonomija jedino realno uređenje što priječi donositelje odluka da se odluče za TOD na široj, nacionalnoj i internacionalnoj razini. Ipak, zastoj uzrokovan pandemijom otvara prostor za promjenu u svijetu koji ima previše i premalo: previše neispravno raspoređenih bogatstava, a premalo mehanizama da osobnu volju za solidarnost pretače u političko djelovanje, političke odluke. TOD je jedna takva mjera ili mehanizam. Budući da je solidarnost ono što zahtijeva pandemija, odnosno odgovor na njezino širenje, a TOD je odgovor solidarnosti na globalnu nesolidarnost, vjerujem da će i ubuduće biti otvoren alternativni odgovor na pandemije (zdravstvene, socijalne, duhovne krize) koje možemo u budućnosti očekivati. Stoga, umjesto da ga dezavuiramo kao idealizam ili utopiju, možda je korisnije proučiti kako ga primijeniti, isprobati, usavršavati.

Odgovori Otkaži odgovor

Morate biti prijavljeni da biste objavili komentar.