Vrijednost i temporalnost

Autor: Paul Stubbs
Datum primitka teksta: 29. kolovoz, 2020.
Grad: Zagreb
Datum objave teksta: 2. siječanj, 2021.
Ključne riječi: ekonomija, postmarksizam, rad, temporalnost, vrijednost

Uvod

“U početku se činilo da nam je COVID barem podario vrijeme (prestanak putovanja na posao, rad od kuće itd.). Sada je jasno da je zapravo ubrzao vrijeme za nas koji još nismo ostali bez posla. Ljeto mi nikad nije bilo opterećenije, kaotičnije – razmišljanje o predavanjima, naizgled beskonačno mnogo sastanaka, briga za zdravlje i sigurnost moje obitelji…” ¹

Puno toga u izjavi Diane Georgescu, predavačice u Centru za studije jugoistočne Europe u Visokoj školi u Londonu, odražava kompleksnost temporalnosti tijekom pandemije virusa COVID-19, barem za određeni sloj društva. Od gotovo biblijskoga „u početku“, preko pojma „podarenog/poklonjenog“ vremena, do ideje da je vrijeme izrazito kaotično “ubrzano“, temporalnost COVID-19 predočena je kao kompleksna, proturječna i kontingentna. Postoji svijest o nejednakoj, strukturnoj, političkoj ekonomiji virusa COVID-19, iako se aludira na to da je on „veliki nivelator“ ili „veliki izjednačitelj“² kada se spominju oni „koji još nisu ostali bez posla“. Tu je i duboko i osobno razumijevanje stresa i brige koju izaziva nemogućnost posjeta obitelji, koja je u ovom slučaju u drugoj državi. Također je, zbog „rada od kuće“, prisutan osjećaj narušene granice rada i slobodnoga vremena. Među onim što urednici ovoga izdanja nazivaju „potencijalno beskonačna“ konceptualna polja na koja je utjecala pandemija, odlučio sam se usredotočiti na „temporalnost“ i „vrijednost“ te istražiti „COVID vrijeme“ u „vremenu COVID‑a“. Kako je moguće da se čini da vrijeme „stoji“, „usporava“ i „ubrzava“? Zasigurno je došlo do izvanredne promjene ritma svakodnevnoga života i navika velikoga dijela populacije, iako je, naravno, priroda ove promjene različita za različite ljude u različitim trenutcima i na različitim mjestima. Isto tako, kako se promijenilo shvaćanje onoga „vrijednog“ u „ključnom radu“ (eng. ‘essential work’)? Jesu li takve promjene išta više od prolazne važnosti, jesu li lako zanemarive ili prilagodljive dominantnim društvenim odnosima kad se vrati „normalnost“ ili uspostavi „nova normala“? Ili su one preteča kritičke svijesti, ponovne procjene vrijednosti i djelovanja?

Temporalnost i vrijednost

Vrijeme je društvena tvorevina koja se javlja i kao dobronamjerna nužnost u smislu pružanja „određene mjere kontrole nad nekontroliranom temporalnosti postojanja“³, i kao iznimno disciplinarna praksa, od prvih industrijaliziranih tvornica s pojavom „vremensko-radne discipline“⁴ do prvih kućanstava u kojima je rodna podjela poslova ujedno i rodna podjela vremena⁵. Svi živimo s vremenom, ali isto tako svi živimo (i umiremo) kroz vrijeme ili od vremena,⁶ koliko god Byung-Chul Han tvrdio da „čovjek gine u ne-vremenu… čin(eći) umiranje težim no ikad“⁷.

Temporalnost, ovdje definirana kao „raznolikost okolnosti u kojima ‘vrijeme’ pridobiva svoju raznolikost značenja“⁸, naravno, nije proizvoljna. Može biti višestruka i shvaćati se u okvirima brojnih temporalnosti koje „istodobno postoje i djeluju“⁹, ali, kako je Humpty Dumpty rekao Alisi: „pitanje je tko treba biti gospodar – to je sve“¹⁰. Hegemonijska je temporalnost onaj oblik temporalnosti koji pretjeruje u određivanju “pravila borbe“¹¹, ali kao što Gramsci izvorno kaže, „nezamislivo je bez pristanka, neizvedivo bez sile“¹². Filozofska su generaliziranja temporalnosti, bilo da komentiraju njezina svojstva obnavljanja ili uništavanja, manje od pomoći, nego li se čini u kriznim vremenima, u izvanrednim povijesnim vremenima. Iako kriza može omogućiti, barem nekima, povratak vitae contemplativae¹³, ona je gotovo nedostižna kad vrijeme gubi svoj sklad i usmjerenost jer se istovremeno događa i previše i premalo. Kako Baudrillard navodi:

„Stupanj sporosti (odnosno, određene brzine, ali umjeren), stupanj udaljenosti, ali umjeren, i stupanj oslobođenja (energije za prekid i promjenu), ali umjeren, potrebni su kako bi izazvali kondenzaciju ili znatnu kristalizaciju događaja koje smatramo poviješću, usklađeni rasplet uzroka i posljedica koje smatramo stvarnošću“¹⁴.

COVID-19 kriza nije hiperrealna na Baudrillardov način jer se podudara, čak i ako je to samo u jednoj točki, sa stvarnim događajima u stvarnome svijetu, čak i dok razni teoretičari zavjere odbacuju ovu mogućnost. Postala je, doduše, hiperposredovan događaj jer je proživljeno iskustvo krize većine ljudi, izvan određenih vremenskih i prostornih „žarišta“ te podalje od zdravstvenih djelatnika i onih s izravnim osobnim iskustvom; proizvod medijskih prikazivanja, točnije zbirka i predočenje statističkih slika koje se oslanjaju na temporalne odabire, bili to dnevni novi slučajevi ili prosjek zaraženih u tjednu.

Također, vrijednost nije unutarnje svojstvo dobara ili ljudskih bića; kako Marx tvrdi, „vrijednost je veza između osoba… skrivena pod ljuskom materijalnosti“¹⁵. Prema tome, u kapitalizam ulazi izvadak „viška vrijednosti“, ili vrijednost „apstraktnog rada“ iznad plaćene satnice. Radna snaga kupuje se i prodaje na tržištu, na komade, a radnik/radnica, kako Marx slavno kaže, na aukciji nudi „osam, deset, dvanaest, petnaest sati svoga života, dan za danom, onomu tko ponudi najviše“¹⁶. Ovo je glavna razlika između plaćenih radnika i robova, „prodanih jednom i zauvijek svom vlasniku“¹⁷, kmetova kojima je dopušteno obrađivati zemlju za danak, ili naravno, onih koji prihvaćaju neplaćeni rad, kakav je, na primjer, obavljanje kućanskih poslova. Plaćeni rad reguliraju ugovori o djelu koje osiguravaju pravosudna tijela i tako čvrsto vežu otuđenje zaposlenika od njihovih kreativnih energija te pružaju vrijednost „društvenim slojevima koji nisu pridonijeli proizvodnji, tj. rentijerima, špekulantima i kapitalistima“¹⁸.

Graeberov pokušaj artikulacije neomarksističke „antropološke teorije vrijednosti“ kritizira i liberalne i ekonomske varijante, zalažući se za relacijsko shvaćanje u smislu da „društveni odnosi dobivaju na vrijednosti u vrijeme kad ih netko drugi prepoznaje“¹⁹. Rad, kao „ljudska mogućnost djelovanja“, zahtijeva „sustav za izračunavanje njegove cijene“, sastavljen od „razrađenog kulturnog aparata“, kodificiranog uglavnom u odnosu na vrijeme, s cijenama po satu, tjednu, mjesecu i po godini. Vrijednost se pripisuje kroz „priznate norme tempa i jakosti rada koji se očekuju od određenog zadatka“ jer, u odlomku koji je upravo pandemija učinila problematičnim, Graeber tvrdi: „rijetko se od ljudi, čak i u iznimno izrabljivačkim situacijama, očekuje da rade do krajnjih granica njihovih fizičkih i mentalnih mogućnosti“²⁰.

Ne može se poreći da post-fordizam sa sobom donosi „nove vektore u proizvodnji bogatstva“²¹ i nove, znatno složenije i umreženije, vektore vrijednosti. Kao što nas McKenzie Wark podsjeća, „kognitivni rad“ nadilazi tehnološki sektor, „neovisno je li to u obliku istraživanja i razvoja, logistike ili nematerijalnosti upravljanja prirodom marke i proizvoda“²². Kreativna vrijednost proizvodi kapitalističku vrijednost i tako novi ugovorni oblici dobivaju na važnosti, pogotovo „prava intelektualnog vlasništva“, dok radna snaga postaje sve spremnija na suradnju s novim oblicima aproprijacije. Radna snaga također postaje sve manje potrebna u praksi jer tehnološki napretci, poput robotizacije, mijenjaju i preraspodjeljuju, ali ne ukidaju potrebu za ljudskom radnom snagom, što potiče Boutanga i brojne druge na zagovaranje univerzalnog osnovnog dohotka kako bi se dohodak i vrijednost odvojili od „rada“, kako se on uglavnom definira.²³

Dodatni sloj kompleksnosti javlja se kod takozvane „ekonomije honorarnog rada“ ili „samostalnog rada“, koji ovise o većinom nezavisnim izvoditeljima radova i onima definiranima, često prisilno, kao „samozaposlenima“, čak i kad su vezani uz jednu tvrtku, uključujući i platforme poput Ubera i Wolta. Ovdje je upitna i čuvena „fleksibilnost“ za navodne slobodnjake sve dok postoji nesigurnost vezana uz neimanje doprinosa zdravstvenoga i socijalnog osiguranja za zaposlenike u službama u kojima se vrijednost zapravo definira preko algoritma.

Kako Crouch objašnjava, u srcu ekonomije honorarnog rada je „zamisao o radnicima koji nisu zaposlenici tvrtke i prema kojima tvrtka nema nikakvu odgovornost, ali ih može disciplinirati“²⁴. Grupiranje „samostalnih radnika“ s povećanim brojem onih zaposlenih na nepuno radno vrijeme, bez određenog radnog vremena ili s onima koji rade na ugovor o povremenom radu, privremeno zaposlenima te posebice onima koji izbjegavaju rad u ovakvim uvjetima, vjerniji je prikaz vrijednosti dodane većini takvih djelatnosti. Takav je rad miljama daleko od one idealizirane „kreativne klase“ zbog koje aspiranti, ispostavilo se, moraju razmjenjivati svoje estetske vještine i tako postati „labilni radnici“ koji se iznova vraćaju na početak i često ne mogu živjeti od odabranoga kreativnog polja.²⁵

Rad koji obavljaju žene i poslovi smatrani „ženskim“ su uvijek podcijenjeni unutar patrijarhalnoga sustava, te su dva takva oblika posebno štetna i od iznimne važnosti u okvirima pandemije. Jedan je oblik pružanje njege, najbolje razumljiv u odnosu na „globalni lanac skrbi“ ili „niz osobnih veza među ljudima diljem svijeta zasnovan na plaćenoj ili neplaćenoj skrbi“²⁶, no ti su „ljudi“, zapravo, pretežno žene. Globalni lanci skrbi također su zasnovani na klasnim podjelama i duboko su rasno obilježeni te čine vrstu „emocionalnoga viška radne snage“ u koju spada preraspodjela od onih nižih u lancu, do onih na višim pozicijama. Drugi oblik, jasno, kućanski poslovi ili „rad u domaćinstvu“ univerzalno karakterizira nejednaka rodna podjela rada koja je dio širega skupa aktivnosti u sferi društvene reprodukcije koja je ujedno i „uvjet mogućnosti za održivu akumulaciju kapitala“²⁷ i sama po sebi nestabilna i proturječna u kontekstu razbujaloga produktivizma. Posljednje, no ne i manje važno, sustavi rasno obilježenog kapitalizma jamče da će podrijetlo društvene i ekonomske vrijednosti biti u bijeloj rasi, čak i dok se rasne kategorije grade i kontingentne su, a institucijski rasizam osigurava održavanje rasne vrijednosti.²⁸ Razumljivost pokreta Black Lives Matter usred pandemije oslanja se uglavnom na rasnu nekropolitiku²⁹, dok se ukorijenjeno rasističko nasilje preklapa s politikom bolesti COVID-19 „tko će živjeti, a tko umrijeti“. Potreba za pokretom Black Lives Matters ističe neprekidnu važnost ideologije i prakse u kojoj takvi životi vrijede manje, ili uopće nemaju vrijednosti.

Vrijeme i temporalnost u vremenu pandemije

„Doba COVID‑a“ ima početak, ali još uvijek ne i kraj te dijeli vrijeme na ono „prije COVID‑a“, „tijekom COVID‑a“, koje se dalje dijeli vremenski i prostorno u odnosu na stupnjeve lockdowna (hrv. zatvaranje) i „otvorenosti“ i s nadom da će se razviti takozvani „imunitet krda“, bilo kroz globalno dostupno cjepivo ili za sada manje jasne načine na koje virus može „istrijebiti sam sebe“, te vrijeme „poslije COVID‑a“. Slažem se sa stajalištem Johna Clarkea da supostojanje nekoliko temporalnosti stvara osjećaje zbunjenosti i dezorijentiranosti³⁰. Vrijeme je u potpunom zatvaranju doslovno „zarobljeno“, gubi svoj oblik, a uobičajene rutine svakodnevice, vrijeme rada i odmora, tempo sportskih događaja, odabir mjesta i vremena godišnjega odmora te slično, prekinute su i djelomično zamijenjene s „fazama života epidemije, brzinom širenja, vremenom mutacije, karantenom, vremenom potrebnim za proizvodnju cjepiva, vremenom inkubacije itd.“³¹.

Izjave stručnjaka i političara, poput „ondje smo gdje je Italija bila prije dva tjedna“ ili „ako se nastave postojeće mjere, vidjet ćemo opadanje broja zaraženih u naredna dva tjedna“³², dovode nas na sklizak teren poredbene temporalne nizbridice. Virusni izračun sedmodnevnih ili dvotjednih pomičnih prosjeka, broj zaraženih na 100 000 stanovnika, hospitaliziranih, onih na respiratoru i/ili na intenzivnoj njezi (kao postotak nekih ograničenih resursa), gdje takvi uređaji postoje, i broj umrlih daju neprecizne i netočne podatke za međunarodnu usporedbu te postaju temeljno objašnjenje za odabrane strategije. Politika i donošenje odluka postaju usko povezani s onim što Badiou naziva „nadzorom vremena“³³ ili barem njegovim lošim i nejasnim upravljanjem, zbog kojeg se nadzor gubi kao pijesak kroz prste. Potreban je dodatni rad kako bi se naveli problemi društvene kontrole u vremenu pandemije virusa COVID-19 i složeni odnosi s oblicima vlasti, najčešće hibridom autoritarizma, kao što su policijski sat, izvanredne uredbe za izvanredna vremena, i liberalizmom ili laissez-faire doktrinom („prema švedskom modelu“), a ne čistim kontinuumom. Javlja se i rasprava o suprotstavljanju „spašavanja zdravlja ljudi“ i „spašavanja gospodarstva“, izražena u nesuglasicama je li njihov odnos „kompromisan“ ili „sukladan“.

Želim se usredotočiti na preustroj vremenitih hijerarhija: svatko se od nas suočava s onim što Jarvis posuđuje od Ricoeura te naziva „temporalni obračuni“³⁴, koje se različito osjeća, iskušava, živi i strukturira za različite ljude, na različitim mjestima i u različitim vremenima. Svjedoci smo jačanja već jakih državnih modela vlasti, od kojih je najviše nacionalistički onaj Trumpov u kojem proziva COVID-19 „kineskim virusom“. Njegova administracija pokušava osigurati cjepiva za Amerikance na trošak ostatka svijeta, no poprima miroljubivi izgled u statističkim usporedbama, s idejama da su virus „donijeli oni koji su doputovali iz inozemstva“ i, naravno, u skorom poopćavanju „zatvaranja granica“ koje se više ne odnosi samo na takozvane „ilegalne migrante“. Iako je uvijek problematičan koncept, može se reći da je „globalizacija“ potjerana na „odmor“, što je ponovno vidljivo u Trumpovom najavljenom povlačenju SAD‑a iz Svjetske zdravstvene organizacije, ali i u drastičnom i nezabilježenom padu putovanja zračnim prometom.³⁵ Čak i da je Baumanova tvrdnja „u današnje smo vrijeme svi u pokretu“³⁶ bila istinita za vrijeme pisanja, „COVID vrijeme“ prokazalo ju je kao jako problematičnu, čak i dok jača njegovu tvrdnju da veći dio tog pokreta podrazumijeva „mirovanje“ ispred kompjuterskih ekrana. Pandemija je preustrojila, no ne i uklonila razlike između dviju vrsta „nomadskih migracija“, one kozmopolitske, međunarodne i elitne s jedne strane, a s druge migranata bez doma, ili kako Bauman kaže, „globalnih skitnica“, ali i onog između njih i onih koji ostaju kući, doseljene i naseljene populacije. Stalna potreba za radnicima migrantima u Zapadnoj Europi uskratila im je radna prava i dovela ih do opasnosti od zaraze³⁷ te dodatno otežala situaciju.

Fazu „zatvaranja“ kao odgovora na pandemiju obilježila je poruka da ostanemo u zatvorenom – u Hrvatskoj, jednostavno „ostanite doma“; u Ujedinjenom Kraljevstvu opširnije „Stay home – Protect the NHS – Save lives“ (hrv. ‘Ostanite doma – Zaštitite NZS – Spasite živote’). Za mnoge je, kako nam Clarke napominje, vrijeme „ukradeno“, životi su prekinuti jer se „očekivani životni vijek“ za određene dobi zanemario; dob i neka stanja počela su se smatrati komorbiditetima. Preminulima bi se trebalo pridodati da su bili i: „zatvoreni, izolirani, zaštićeni i čekali na tko zna što“³⁸ jer su se za brojne „rad“, „nastava“, pa čak i „igra“ zaustavili, skratili ili drastično promijenili. Zanemareni su ljudi koji nemaju prebivalište ili se ne smiju vratiti u njega, naprimjer beskućnici, ljudi u izbjegličkim kampovima, zdravstvenim ustanovama, zatvorima i oni u velikoj opasnosti od nasilja jer su u nemogućnosti napustiti dom. Oni koji su ostali bez posla ili im je rad prekinut dok im poslodavci primaju državne potpore, nazvani terminom koji je star već stoljeće i korišten je za vojnike na dopustu, „zaposlenici na dopustu“, doživjeli su „prezasićenost neželjenim vremenom“³⁹ i zatekli se s „više slobodnog vremena nego su ikad očekivali“.

Kako citat s početka eseja tvrdi, ispostavilo se da je „podareno vrijeme“ za mnoge „otrovani kalež“. I zaista, izgleda da je „imati vrijeme u rukama“ zapravo značilo osjetiti kako „vrijeme pritiska tijelo“, neka vrsta tjelesne temporalnosti jer „rad od kuće“ uključuje nova opterećenja, kao što je ravnoteža između posla, školovanja od kuće i brige za djecu. Nadahnut Foucaultom, Preciado navodi da „epidemija radikalizira i mijenja biopolitičke metode tako da ih uključuje na nivou individualnih tijela“ i postaje „povod za masovnu rekonfiguraciju tjelesnih procedura i tehnologija moći“⁴⁰. U jednoj krajnosti, ovo uključuje porast izvantjelesnih temporalnosti, koji Preciado zove „radikalna deindividualizacija“ budući da maske skrivaju lica, a fizička tijela postaju „skrivena iza mnoštva semiotičko-tehničkih posrednika, niza kibernetičkih proteza koje imaju ulogu digitalne maske: e‑mail adrese, Facebook, Instagram, Zoom i Skype računi“⁴¹. Nasuprot tome, ovo izvantjelesno vrijeme često postoji sukladno s trenutcima dodira s partnerima, djecom, kućnim ljubimcima te interakcijama, ponajprije s dostavljačima, gdje se izbjegava fizički kontakt.

Pandemija je ojačala heterogenu kategoriju „ključnih radnika“ koja uključuje smetlare, čistače, dostavljače, zdravstveno osoblje i druge koji rade prema drastično drugačijim prostorno-vremenitim okvirima od onih koji ostaju kući i često rade prekovremeno i/ili su izolirani od ostatka obitelji, ponekad na „nepoznato“ dugo vremena.⁴² „Ključni“ i „neključni“ poslovi postaju u isto vrijeme strogo odvojeni i blisko povezani dok se temporalnosti šire i smanjuju, raspršuju i skupljaju, privezane su i nesputane.

U brojnim državama, političko poticanje da se napravi „prava stvar u pravo vrijeme s obzirom na to što znamo sad“⁴³ značilo je da se poruka „ostanite doma“ u Hrvatskoj promijenila u nejasnu ostanite odgovorni, a onda i u Ujedinjenom Kraljevstvu u teško pamtljivu Stay Alert – Control the Virus – Save Lives in the UK (hrv. ‘Budite oprezni – Obuzdajte virus – Spasite živote u Ujedinjenom Kraljevstvu’). Pitanje vremena, rada i discipline javljalo se na nove načine, u promjenjivim poticanjima prvo na „rad od kuće“ pa na „rad na poslu“, u oba slučaja „ako je to ikako moguće“. Ustanovljen je niz (samo)disciplinarnih mjera s kojima su već bili upoznati oni koji su radili od kuće prije pandemije, iz povjerenja, kroz izvješća temeljena na rezultatima, do institucionalizacije nadzora na daljinu budući da prodaja „programa za nadzor zaposlenika“ navodno cvjeta⁴⁴. Nije beznačajno da takvi programi gotovo uvijek uključuju „vremeniti nadzor“ i „upravljanje vremenom“ na daljinu uz posredovanje računala.⁴⁵

Vrijednost i vrijednosti u pandemiji

Kako je već spomenuto, „ključni“ radnici, barem tijekom prvog vala krize, poremetili su hijerarhije vrijednosti koje su se usredotočile isključivo na ponudu i potražnju tržišta. Gough ukazuje⁴⁶ na to kako je, barem u Ujedinjenom Kraljevstvu, određivanje ključnih radnika, slijedeći upute čija bi djeca mogla nastaviti pohađati školu uživo, uključilo ne samo zdravstvene i socijalne radnike koji se inače spominju te im se redovito ritualistički plješće, nego i poljoprivrednike, zaposlenike u trgovinama, radnike u komunalijama, prijevoznike i druge koji čine prepoznatljive „lance vrijednosti“. U usporedbi s popisom „civilnih službi“, namijenjenom muškim radnicima koji su bili ključni za vrijeme rata te ih se nije moglo unovačiti, Gough na novom popisu zapaža odsutnost industrijskih radnika, tj. prema starom sovjetskom govoru – „udarnika“. Unatoč tome, novi popis sadrži otprilike 22% ukupne radne snage.

Gough primjećuje i usku povezanost tih poslova i ispunjavanja osnovnih ljudskih potreba, uključujući hranu i vodu, smještaj, zdravstvo, higijenu, zaštitu, energiju i brojne druge vrste zaštite.⁴⁷ Koepp nadodaje korisnu opservaciju da su nekoć „ključni“ bili distribucija, prijevoz i dostava usluga koje zadovoljavaju osnovne potrebe.⁴⁸ Važno je i da su mnogi ovakvi poslovi slabo plaćeni, nesigurni, neki pripadaju „ekonomiji platformi“, a brojni nerazmjerno uključuju rasne manjine i radnike migrante, kao i one koji su najintenzivnije podređeni vremensko-radnoj disciplini. U zdravstvenom i polju socijalne skrbi, u najpodcjenjenijim poslovima, primjerice čistača, zaposlene su žene. Točnije, „radnici koji su najvažniji upravo zbog toga što rade često su u kapitalizmu jako malo cijenjeni“.⁴⁹

Više od desetljeća star izvještaj New Economics Foundationa⁵⁰ procjenjuje razliku između plaće i društvene vrijednosti za šest zanimanja i zaključuje da investicijski bankari unište 7 GBP društvene vrijednosti za svaki 1 GBP plaćene vrijednosti, marketinški stručnjaci unište 11 GBP, a računovođe 47 GBP društvene vrijednosti. S druge strane, odgajatelji stvore preko 7 GBP društvene vrijednosti, radnici na zbrinjavanju otpada preko 10 GBP, a čistači bolnica preko 11 GBP društvene vrijednosti za svaki GBP plaće. Slabije plaćeni radnici uglavnom su na pozicijama koje stvaraju višu društvenu vrijednost, a pritom trošeći više vremena na kućanske obveze i njegovanje drugih, što često dovodi do manjka vremena i čak siromaštva vremenom. Kao što je već rečeno, pandemija je samo produbila ovaj jaz umjesto da ga smanji.

Nancy Fraser tvrdi da je kriza uzrokovana virusom COVID-19 učinila vidljivijim posao vođenja brige, ali ne kao dio „pružanja skrbi“⁵¹, i tako za mnoge obrisala fizičke i diskurzivne granice između produkcije i reprodukcije.⁵² Ujedno, skrb je puno više od obiteljskog zadatka koji se obavlja u „domaćoj“ ili kućanskoj areni. Ponovno, pandemija privlači pozornost na ovo jer su lockdown i zabrane putovanja ograničile mogućnosti brige, i to ne samo za članove obitelji u dijaspori, nego i za one koji žive daleko od onih za koje skrbe, ali i ograničili pristup uslugama „kućne njege“⁵³. To znači da su oni kojima je potrebna pomoć bili primorani „ovisiti o onima…pri ruci“, primjerice o susjedima ili slučajnim volonterima na daljinu i dobrotvornom radu. Potrebno je ponovno razmatranje predodžaba Nancy Fraser o međusobno povezanim krizama, društvenoj reprodukciji, ekologiji i tržištu te financijama. Početne nade da će lockdown možda ograničiti kronično ekološko prenaprezanje planete rastopile su se jednako brzo kao i desetljećima dugi trendovi koji su stvorili petlju negativne povratne sprege koji su, doslovno, rastopili ledene polarne kape. U isto vrijeme, kako Fraser tvrdi, pandemija ukazuje na pitanje „što je, točno, svrha „neključnih“ poslova?“⁵⁴ Gough, posuđujući od Baumola⁵⁵, predlaže da dio ovakvog rada aktivno „uništava“ i slično se može reći za mnoštvo dobara koji zastarijevaju ako nisu smjesta dostupni u trgovinama, a onda postupno i na Internetu.

Još jedna bitna značajka „vrijednosti“ tijekom ove epidemiološke krize jest način na koji se biološka priroda virusa COVID-19 spojila s institucionalnim čimbenicima te društvenim i političkim odlukama o tome čiji su životi vrijedni spašavanja, a čiji nisu, koga treba „paziti“ ili „zaštititi“ po riječima Vlade Ujedinjenog Kraljevstva, a koga treba „stigmatizirati“, „isključiti“ i smatrati „nedostojnim“. Upravo kad se šira nestručna javnost prilagodila statistikama epidemiologije i imunologije, pojavila se nova publika za statistiku „odrednica zdravstvenoga stanja“ koja se usredotočuje na takozvani „socioekonomski status“ i „demografiju“. Pandemija je oživjela latentan pogled eugeničkih teorija i praksi koje, ukratko rečeno, uključuju utvrđivanje „nepoželjnih“ osobina „i zatim obeshrabruju opstanak i razmnožavanje pojedinaca koji ih posjeduju kako bi poboljšali društvo“⁵⁶. Simbiotska veza između statistike i eugenike u ranom 19. stoljeću, koju je opisao Davis⁵⁷, uključuje ponovno kalibriranje normalne raspodjele zvonaste krivulje u hijerarhiju vrijednosti. „Smanjenje krivulje“ uklanjanjem negativnih osobina vidjelo se i u „ravnanju krivulje“, najdražoj metafori Vlade Ujedinjenog Kraljevstva tijekom rane faze pandemije, bez obzira na to što će takav potez samo stvoriti novu normalnu raspodjelu te je služilo i još uvijek služi kako bi se stvorila iluzija „napretka“ i „ljudskog savršenstva“⁵⁸. Kao što se smatra da jedino zdravo tijelo može pobijediti virus, malo nedostaje do tvrdnje da samo zdravo političko tijelo može uspješno „ratovati“ protiv pandemije.

U situacijama kad se krivulja ne može izravnati, kad potražnja za zdravstvenim zalihama nadilazi nabavu, tanka je granica između „puštanja nekoga da umre“ i „stvaranja umiranja“⁵⁹ jer uobičajena praksa „trijaže“, koja odabire one koji će najvjerojatnije preživjeti u trenutcima oskudice medicinskih sredstava, spaja se s pojmom „onih vrijednih spašavanja“ te ih povezuje na „tablici rezultata“ kako bi se brže procijenilo kojim je pacijentima potrebna intenzivna njega.⁶⁰ Iako i drugi čimbenici ulaze u jednadžbu, ne samo navodno tehnička kategorija „komorbiditeta“ o kojoj bi se moglo puno reći, nova eugenika virusa COVID-19 zasnovana je prvenstveno na povezanim kategorijama „dobi“, „rase“ i „invaliditeta“.

Puno se govori o povezanosti dobi i virusa COVID-19. Trebaju li se visoke stope smrtnosti starijih osoba smatrati „neizbježnima“ i „normalnima“⁶¹ ili ponašanje mladih, čije su šanse za umiranje statistički niže, smatrati „sebičnim i bezobzirnim“⁶². Američki Centar za kontrolu bolesti donio je odluku da će dobnu skupinu od 18 do 29 godina smatrati polaznom točkom za određivanje šansi hospitalizacije i smrti uzrokovane virusom COVID-19, koja je, po meni, daleko od proizvoljne jer je ova skupina u „najproduktivnijoj dobi“; mlađe su osobe manje rizične, a starije više.⁶³ Mnoge su države uvele kao „zaštitu“, namjerno ili slučajno, vrstu policijskoga sata za starije osobe pa je Srbija, primjerice, dopustila izlazak iz kuća starijima od 65 samo u ranim jutarnjim satima kada nitko drugi ne smije izlaziti. Stvaranje podjele utemeljene na vrijednosti između „aktivnih“ i zbog toga „dostojnih“, i „pasivnih“ ili „slabih“ starijih ljudi nije ugrozilo bit ovih rasprava. Njih su, dapače, pojačala sramotna postupanja u Ujedinjenom Kraljevstvu i drugdje sa starijim osobama gdje ih se selilo iz bolnica u domove za starije i nemoćne bez testiranja na COVID-19, što je dovelo do masovnoga broja umrlih ili čak do zamrzavanja sustava dugotrajne skrbi i onemogućilo pristup novim članovima ili posjetiteljima te tako stvorilo totalne institucije.⁶⁴

“Strukturalni rasizam” kao skup “nepravednih sustava koji se međusobno jačaju“⁶⁵ dovodi crnačke zajednice i zajednice ljudi različitih rasa do većih šansi da se zaraze i umru od bolesti COVID-19. Ujedno, činjenica da je “rasa” nejasna i problematična kategorija te da znanstveni rasizam i dalje jača tijekom pandemije, ne samo u smislu da je nastavljeno istraživanje uzročno-posljedičnih veza u odnosu na “genetske” čimbenike ili “stil života”, znači da su načini na koje COVID-19 negira “biopolitiku rasno strukturirane kapitalističke formacije“⁶⁶ složeni i sustavno nerazjašnjeni. Clarke navodi da su vlasti u Ujedinjenom Kraljevstvu stvorile akronim “BAME” (engl. ‘Black and minority ethnic communities’, u prijevodu ‘Crnačke i manjinske etničke zajednice’) u sklopu proturječnoga procesa “prebrojavanja, priznavanja i negiranja” rasnih dimenzija, prvotno vidljivoga u nesrazmjeru brojki najizloženijih zdravstvenih i socijalnih radnika koji umiru, i poslije, općenito, u većim stopama smrtnosti u crnačkim zajednicama.⁶⁷ Ispreplitanje rasnih nejednakosti pandemije s ubojstvom Georgea Floyda 25. svibnja 2020., čije su posljednje riječi “ne mogu disati” žestoko odjeknule diljem svijeta, pokazuje brojne načine na koje se životi crnaca cijene manje. To se najapsurdnije odrazilo, pak, u izvještaju s početka travnja 2020. da su crnci u Walmart trgovinama u SAD‑u mete policije i zaštitara jer nose maske,⁶⁸ što ukazuje na razne disciplinske mjere protiv crnaca na javnim mjestima. Odnosno, kako je jedna od aktivistica izjavila u intervjuu: “Prije je to bila vožnja ako si crnac, pa šetnja ako si crnac, a sad je ova druga stvar – nošenje maske ako si crnac“⁶⁹.

U oživljenom eugeničkom pogledu, ljudi s invaliditetima ili kroničnim bolestima suočeni su s iznimnom ranjivosti tijekom pandemije, nalik vrsti „nebitnosti“ koju naglašavaju načini na koje su njihove potrebe i zahtjevi nevidljivi i beznačajni. Planovi javnoga zdravstva su u stvarnosti namijenjeni jedino onima koje se smatra „zdravima“ ili „osobama bez invaliditeta“⁷⁰ jer se oni s „posebnim potrebama“ smatraju manje vrijednima u trenutcima nestašice sredstava koji su im redovno potrebni, poput boca s kisikom, respiratora i zaštitne opreme.⁷¹ Samo jedan primjer, koji je donedavno bio zanemaren, utjecaj je nošenja maski na gluhe osobe, pogotovo one koje čitaju s usana; sam razlog univerzalnoga nošenja maski, odnosno sprječavanje širenja s minimalnim negativnim učinkom, potpuno je diskriminatoran u normaliziranju pretpostavki.⁷² Očitovanja, primjerice u Hrvatskoj⁷³, koja od nošenja maski izuzimaju „osobe s određenim oblicima invaliditeta“, uključujući poremećaje mentalnog zdravlja (nazvani „oštećenja“ ili „hendikepi“), poremećaje iz autističnoga spektra, osobe s intelektualnim teškoćama, kao i osobe s oštećenim sluhom, no ne nude druga rješenja, dio su problema, a ne rješenja. Strukturalno nasilje paradoksalnoga spoja lišavanja (odgovarajuće) skrbi i nametanja (neodgovarajuće) skrbi osobama s invaliditetima pogoršava se jer se njihovim potrebama i zahtjevima ne daje prednost i tako postaju nevažne⁷⁴. Ovo je najizraženije u zatvorenim ustanovama koje su, kako tvrdi Safta-Zechria, koliko god izolirani domovi za njegu, uvijek smještene unutar lanca kompleksnih i proširenih međunarodnih migracija i zajednica zaposlenih.⁷⁵

Naravno, mnogo je toga što bi se moglo, i treba, nadodati na povezano razumijevanje brojnih nasilnih reakcija na pandemiju uzrokovanu virusom COVID-19, pokazanih u svakodnevnim mikroagresijama i institucijskim strukturama ugnjetavanja, a to bi barem trebali biti društveni sloj, rod i seksualna orijentacija.⁷⁶ Još se treba raditi na načinima na koje odluke vezane uz pandemiju utječu na različite grupe, uključujući i posebne izazove „za one koji sjede na križanju ovih isprepletanih sustava ugnjetavanja, kao što su tinejdžerice migranti, žene s invaliditetima nižeg sloja, mladi transrodni beskućnici, ili migranti radnici manjinskih narodnosti“⁷⁷. Jasno je da stavljanje ovih složenih uzoraka u sustavno obezvređivanje, a ne u problematičan termin „ranjivosti“, daje bolji analitički okvir i mogućnost neophodnoj politizaciji izazova koji tek slijede.

Zaključak

Poimanje temporalnosti i vrijednosti kao međusobno povezanih fenomena dodatno komplicira pitanje kako je pandemija promijenila naše živote. Kad je riječ o odnosu između temporalnosti koje se mijenjaju i moralnih ekonomija vrijednosti koje se također mijenjaju, vidljiv je domet koji je dominantno, hegemonijsko shvaćanje „vrijednosti“ dosegnulo na razne načine, dok je ujedno postalo i nestabilno, podložno subverziji i podvrgnuto radikalnoj kritici. Ako se vratimo na pitanje iz uvoda, do koje mjere kritika može biti preteča kritičke svijesti, ponovne procjene vrijednosti i djelovanja, treba biti jasno da je, u riječima Joea Strummera, „budućnost nepisana“⁷⁸, a kako će biti napisana ovisit će o političkim potezima. Opasnost se nalazi, jasno, u tome da „uvjerljivu priču o totalnom sustavu, strategiji ili sili“ slijedi „pridruženi posljednji odlomak o otporu“⁷⁹, kao i opasnost o ponovnom stvaranju grubih binarnih suprotnosti „između otpora i podnošenja/podređenosti/potpune suglasnosti“⁸⁰. Ono što treba biti jasno jest da je dinamika pandemije složena i proturječna, stvara i jača dominantne temporalnosti i sustave vrijednosti, no istodobno ih i narušava. U ovom smislu, otpor i nepokornost trebaju biti slojeviti i djelovati na različitim nivoima.

Naravno, potrebna je oštra kritika patrijarhalnoga, rasnog kapitalizma ako će se temporalnost i vrijednost uspostaviti kao sastavnice borbe za egalitarističke, demokratske, pa čak i emancipacijske društvene odnose. Očito je važno razdijeliti „javno“ i „privatno“ polje, vrednovati neplaćeni rad i rad u kućanstvu, redefinirati odnos između produktivnoga i reproduktivnoga rada te ponovno odrediti što je „ključno“, što je poželjno, a što „nepotrebno“ ili „razorno“. Pomak s hijerarhije (monetarne) vrijednosti i prekomjerne potrošnje, barem u svijetu koji je prerazvijen, zahtijeva pružanje javnih usluga, dekomodifikaciju i ulaganje u lokalne zajednice. Iako ekološka kriza nije bila glavna tema ovog eseja, preslagivanje vremena i vrijednosti predočeno je u zahtjevima i borbama za odrast, kružnim ili temeljnim⁸¹, gospodarstvima i lokaliziranoj proizvodnji te procesima potrošnje. „Zajednička skrb“ utemeljena na idejama međusobne solidarnosti, međuovisnosti i uzajamnosti, mora zamijeniti trenutne državno-kapitalocentrične hijerarhije vremena i vrijednosti jer pandemija jača potrebu za „kreativnim izričajem novog, nepoznatog i neočekivanog“⁸².

Zahvale

Hvala Bojanu Biliću i Leyli Safta-Zecharia za to što su komentirali radnu verziju teksta. Kao i uvijek, najveću zahvalnost dugujem, Johnu Clarkeu, za pomno čitanje , poticajne tekstove i – ponajviše – za prijateljstvo koje mi daruje svih ovih godina.

Odgovori Otkaži odgovor

Morate biti prijavljeni da biste objavili komentar.